Massimo: Volim nakon posla doći kući jer me tamo čeka super ekipa!

Publika od mene ne očekuje ništa drugo osim perfekcije, tako sam ih navikao – moto je jedinstvenoga glazbenika Massima Savića kojim se vodio i protekle tri godine radeći na studijskom albumu “Dodirni me slučajno”, koji je od danas u prodaji.

– Htio sam se pomaknuti u zvuku, eksperimentirati u nekim drugim pravcima i pokazalo se dobrim što smo proširili producentsko-aranžersku ekipu na još nekoliko ljudi. Imam album koji je uzbudljiv – uzbuđeno govori 49-godišnji pjevač.

Na albumu s 12 novih pjesama te kao bonus duet s Arsenom Dedićem “Za jednom kapi čistoga života” radila su čak četiri producenta, a prvi put angažirao je i klavijaturistu Predraga Martinjaka P’Eggyja, koji je dugo godina radio s Massimovim velikim prijateljem Dinom Dvornikom. Prave poslastice su i dueti na koje se, opravdano možemo reći, dugo čekalo. Sa Zoranom Predinom, koji je ujedno i autor pjesme, otpjevao je “Što bi mi bez nas”, a zahvaljujući bosanskohercegovačkom autoru Dinu Muharemoviću, koji potpisuje skladbu “Prospi riječi”, napokon je dobio i savršenu pjesmu za duet s Ninom Badrić.

– Duet s Predinom je generacijska stvar, govori o tome što bi mi bez nas koji se još palimo na bonton, na lijepe stvari, na žestoku svirku – objašnjava. Na albumu je okupio autore koje se inače ne može vidjeti na okupu, a među njima našao se i Sandro Bastiančić, frontmen grupe En Face, koji je za Massima bio napisao tri pjesme skromno se nadajući da će mu se svidjeti barem jedna – a svidjele su mu se sve tri i uvrstio ih je na album. Više nego ikad prije Massimo je sudjelovao kao gitarist, a upravo je gitara rođenom Puljaninu odredila životnu priču, jer je kao tinejdžer umjesto motora, u zadnji tren odlučio kupiti električnu gitaru. Mjesta na listi autora našlo se i za Massimovu suprugu Eni Kondić, koja potpisuje tekst pjesme “I gdje smo sad”.

– Eni ne piše puno za mene jer sam užasno zahtjevan, pa uglavnom nju nagazim jer mi je najbliža, mada je pjesme “Indija” s moga prošlog albuma i novu napisala izvrsno i nisam imao prigovora – ističe višestruki dobitnik Porina. Bračni par prije 21 godinu spojila je glazba kada je Massimo, čuvši uspješnice koje je Eni napisala za Josipu Lisac, zamolio mladu umjetnicu da i njemu napiše tekstove za album “Zemlja plesa”. Ubrzo je između njih procvala ljubav koju je 1992. okrunilo rođenje kćeri Mirne.

– Mirna je izuzetno glazbeno talentirana. Ima dobro producentsko uho pa čuje i greške u produkciji. Često poslušam njezine savjete iako ima tek 19 godina. Ona mi je najveća vodilja u posljednje vrijeme – hvali Massimo svoju jedinicu. Ipak, Mirna ne planira krenuti očevim stopama.

– Želja joj je upisati studij režije, a glazbom bi se bavila iz hobija. Možda će tijekom studija osnovati neki bend. Moja kći zna koliko je moj posao sastavljen od glazbe, a koliko od pr-a i posla, a njoj je taj drugi dio prebremenit – otkriva pjevač.

Kada je riječ o njegovu odnosu s kćeri, Massimo kaže da brzo plane, ali se i vrlo brzo primiri. Takav temperament može zahvaliti talijanskim genima.

– Mi smo impulzivna, ali i vrlo sretna obitelj. Volim doći doma, a osjećam da se puno ljudi ne voli žuriti svojim domovima. Sporo voze nakon posla, kao da im se još ne da doći kući, a ja nemam taj film jer me kod kuće čeka izvrsna ekipa – govori.

Unatoč profesiji koja nerijetko donosi mnoga iskušenja, sa suprugom Eni u ljubavi je već dva desetljeća, a Massimo bez zadrške otkriva svoju tajnu dobrog braka.

– Jedan od važnih recepata za uspješan brak jest držati šlic zatvorenim i onda neće biti pretjeranih problema. Mislim da su žene po pitanju vjernosti poštenije od nas muškaraca, puno rjeđe će izdati partnera, a muškarci kad izdaju nisu ni svjesni što su napravili. Otkako sam shvatio da na bini nisam zato da budem seks-simbol, nego zato da predam određenu emociju, sve tako lijepo funkcionira!

Obožavateljice ga, priznaje, okružuju i dan-danas.

– Brzo im objasnim da me ujutro, nakon što bih to napravio, ne bi cijenile. Ja volim maksimalno dobro odraditi koncert, fotografirati se s nekoliko obožavatelja i otići kući gledati National Geographic – otkriva.

S majčine strane Massimo potječe iz religiozne obitelji, a s nepunih 6 godina u Napulju, gdje je živio neko vrijeme, susreo se s papom i poljubio mu prsten.

– Jako sam plakao jer sam mu se približio – prisjetio se. Danas nije veliki vjernik jer, ističe, zna previše o religiji da bi bio religiozan.

– Vjerujem u jednu energiju koja nam određuje puno toga u životu – kaže. Iduće godine u lipnju će navršiti 50 godina, no na Massimovu licu vrijeme kao da je stalo.

– Osjećam se kao da mi je dvadeset, a tako i živim. Moja obitelj i ja u sekundi odlučimo da odemo na sladoled u Opatiju! Živim brzo i aktivno. Nikad ne doručkujem, pošteno jedem jednom na dan, a ostatak dana grickam parmezan ili lješnjake. Kondiciju održavam i šetnjama s našim ljubimcem, bokserom Mangom. Ne osjećam neko usporavanje. Kad sam 15 dana doma i ne radim ništa, već sam polulud – kaže.

Takav entuzijazam i nepresušna energija pratili su ga kroz trideset godine uspješne glazbene karijere koju je započeo u art-rock bendu Dorian Gray. Tajna zbog koje se toliko dugo održao na sceni leži u ljudima koji čine njegov prateći bend, tvrdi pjevač.

– Svoj posao radim zbog nastupa uživo. Uvijek mi je bilo najvažnije da budem dovoljno kvalitetan čovjek da me ljudi u bendu poštuju i cijene, da me prihvaćaju kakav jesam i da radimo predano. Ljudi koji čine bend moraju i silom prilika biti prijatelji jer publika na koncertima osjeti ako među ljudima koji su na pozornici vlada neprijateljstvo. Imam odličan bend kojeg smo doveli do jednog sazvučja koji je stvarno dobar. Uvijek smo uvježbani i spremni za nastup.

U tako dobrom društvu zabave nikad ne nedostaje.

– Anegdota počinje onog trenutka kada se ukrcamo u kombi. Na jednom koncertu uhvatio sam se policajcu za hlače i strgao ih jer, da nisam to učinio, pao bih s bine – sa smiješkom se prisjetio. A kako Massimo i njegov bend zvuče uživo, obožavatelji će se moći prisjetiti 21. studenoga u zagrebačkom klubu Pepermint, gdje će promovirati album. Pripreme užurbano teku, a Massimo kaže: – “Zvučimo za poluditi!”