Monika Leskovar u Zagrebu još jednom briljirala svjedočeći majstorstvo

Jako je lijepo kada glazbenu sezonu hrvatske metropole, uz sva atraktivna gostovanja iz svijeta, označavaju i obilježavaju nastupi najboljih hrvatskih umjetnika. Još je ljepše kada ih imamo više.

Raskošna zrelost

Prije smo već bili isticali kako prošlu godinu i sezonu koja je u tijeku osobito ukrašavaju nastupi Ive Pogorelića, a sada uz ime legendarnog pijanista možemo i moramo dodati i našu najbolju violončelisticu Moniku Leskovar. Još uvijek su nam u pamćenju svježi i snažni dojmovi s njezina nedavnog recitala koji je u dvorani Lisinski održala uz umjetnički fantastičnu pratnju i ravnopravnu potporu Itamara Golana za klavirom. Ako je kriza razlog što su svi glavni organizatori koncertne scene – Koncertna direkcija Zagreb, dvorana Lisinski i Zagrebačka filharmonija – ove godine nastojali dobiti u svojim ciklusima nastup Monike Leskovar, onda je to napokon jedna sjajna posljedica krize. Među te organizatore spada i Glazbena proizvodnja Hrvatske radiotelevizije koja je Moniku Leskovar angažirala za nastup u Majstorskom ciklusu, također u Lisinskom, uz Simfonijski orkestar HRT-a pod ravnanjem njegova šefa-dirigenta maestra Pavla Dešpalja.

Monika Leskovar svirala je Prvi koncert za violončelo i orkestar a-molu, op. 33 francuskog romantičara Camillea Saint-Saënsa. I još jednom briljirala raskošno nam podastirući svoju zrelost, svoju skromnost u smislu poniznog služenja glazbi, marljivost, upornost, jednom riječju – majstorstvo. Virtuozna tehnika i pjev koji slušatelje dižu u nebo svaki nastup Monike Leskovar pretvaraju u blagdan. Osobito veseli što fantastična violončelistica ima i oduševljene sljedbenike i obožavatelje među mladima koji ni ovog četvrtka u Lisinskom nisu štedjeli dlanove i grla.

Violončelo u nježnim i majstorskim rukama na bis je još jednom procvrkutalo Casalsov “Pjev ptica”.

 Zamah u zvuku

 Na visini zadatka bili su i simfoničari, kako u Saint-Saënsovu koncertu, tako i na početku s uvertiricom Papandopulove opere “Amfitrion”, a širok romantičarski zamah u zvuku zadržali su i u drugom dijelu večeri u Petoj simfoniji Petra Iljiča Čajkovskog.