Mračno i tjeskobno ozračje 'Rastave u Budimu'

U 'Rastavi u Budimu' prisjećanje na prošlost, istkano oko lika jedne žene, otkrit će sudbinsku vezu dvoje ljudi i tajnu njihova srca.

U izdanju naklade 'Mirakul' upravo je iz tiska izašla knjiga 'Rastava u Budimu' Sándora Máraija, autora slavnog romana 'Kad svijeće dogore', čije je značajno i vrijedno književno djelo krajem prošlog desetljeća ponovno otkriveno. Posthumno je proglašen jednim od najvažnijih pisaca europske književnosti 20. stoljeća.

Photo Press

U knjizi se nakon mnogo godina u budimskoj noći susreću dva muškarca. Kao i u romanu 'Kad svijeće dogore', jednako je mračno i tjeskobno ozračje, jedna duboko zapretena tajna – potom iskrena ispovijed dviju duša. A prisjećanje na prošlost, istkano oko lika jedne žene, otkrit će sudbinsku vezu dvoje ljudi i skrivenu tajnu njihova srca. 

Ljubavni trokut protkan zatomljenim strastima, šutnjom i iluzijama, snovima i tugom, prikrivenim mislima i neočekivanim spoznajama - u traganju za bitnim životnim istinama, Sandor Marai još jednom, skladno i mudro, snažno i raskošno, ispisuje čudesnu priču i ocrtava sliku svijeta u teškim vremenima. 

Pročitajte ulomak iz knjige:

Sad već znam da se drukčije i ne može, da ne postoji potpuna privrženost, da o sudbinama odlučuju okolnosti i slučajnosti, pa zadovoljimo se time što  dobivamo. A to su ostaci i krhotine. Možda bih se i zadovoljio... Znaš, kad je riječ o cjelini, a ona se svodi na sve ili ništa, čovjek postaje vrlo, vrlo skroman. Anna nije sa mnom u cjelini, a kada jest... teško je o tome govoriti... teško je čak i noćas. Naposljetku, može se živjeti i tako... mnogo njih živi tako. Kamo bismo dospjeli da svi žele savršeno, pravo i jedino rješenje! Postoji i nešto drugo. Postoji strpljenje, predanost ljudima, a i sve beskonačno oko nas ... Samo, vidiš, sve je to prazno, nedokučivo prazno, ako kroz sve to ne struji ta čudesna energija. Ono čudno strujanje između tebe i drugoga bića... Jer to je život. 

Ona me je voljela, nema smisla zamišljati nešto drugo. No bila je vezana za tebe. Čovjek u pravilu ne povjeruje u takve stvari. Nisam ni ja... možda još ni sada ne vjerujem. Zato sam tu. Nema nikakva praktičnog značenja, naime, Anna je mrtva... da, ubio sam je. Znaš, te mi je noći rekla da te je srela prije deset godina i da je taj susret na nju djelovao kao da su se otvorili nebo i zemlja, jer to što se tada zbilo bio je taj susret... To podsjeća na zapovjedne riječi. Na to se ne može oglušiti, to se ne može pogrešno razumjeti. Ona je vjerovala, a te mi je noći to i rekla, da si i ti morao čuti tu zapovjednu riječ. Nije moguće da je netko prečuje jer je glasnija od udarca groma; čovjek ne može biti toliko gluh da produži dalje a da to ne opazi, da ostane ravnodušan dok mu zapovijed odzvanja u ušima. Takav se susret događa jedanput u životu. Međutim, kao što znaš, život poslije... kao i taj drugi čovjek... katkada produži svojim putem. Za to nema objašnjenja. Nitko nije kriv za to. Život teče dalje, zapovijed koja se ne može prečuti već je utihnula.