Pjer Žalica: Film o Plavom orkestru posveta je jednoj generaciji

Sve što je vezano za film a događa se u prostoru koji zovemo regijom, a to se zapravo svodi na bivšu Jugoslaviju, meni su prioritet – objašnjava bosanskohercegovački redatelj Pjer Žalica ("Gori vatra", "Kod amidže Idriza") zašto se rado odazvao pozivu da bude član žirija na festivalu glazbenih dokumentaraca u Starigradu Paklenici. Glazba i glazbeni film oduvijek su ga privlačili, snimio je i dokumentarac o Mostar Sevdah Reunionu, pa je time ispunio predispozicije za članstvo u žiriju..

– Meni je glazba, osobito popularna glazba, u životu jako važna. Počeo sam kao glazbenik, mislio sam da ću od toga živjeti, no na sreću ili nesreću, to nije tako bilo. Međutim, privatno, a i kao filmašu, glazba mi je i dalje jako bitna. Koji god film ima veze s glazbom, volim ga pogledati – potvrdio nam je i sam redatelj.

Hoćete li sljedeće godine biti prisutni i s novim glazbenim dokumentarcem, dugonajavljivanim filmom o "Plavom orkestru"?

Saša Lošić Photo Fama

Film je napokon gotov. Prije desetak dana završio sam zadnju verziju montaže, a sad još slijedi oko dva mjeseca tehničke obrade. Proces je trajao četiri godine, ali meni ne djeluje tako dug niti mi djeluje neprirodno. Saša Lošić i ja radili smo tako da ne opterećujemo ničiji budžet, radili smo gerilski jer film je priča o generaciji i vremenu. Više je to bio nekakav istraživački projekt nego filmski. Naš jedini scenarij bio je izbor ljudi i tema o kojima ćemo govoriti. To je vrlo širok raspon; od Ivice Osima u Austriji do Brace Dimitrijevića kojega smo snimali u Rumunjskoj. Film se zove "Orkestar" jer je dramaturška struktura takva da taj veliki ansambl ispriča jednu priču.

Hoće li premijera biti na sljedećem sarajevskom filmskom festivalu?

– Bio bi red da pričekamo Sarajevo jer je festival čekao nas tri godine. A kino Metalac i igralište I. gimnazije ipak su najbolji ambijent za premijeru toga filma.

Kakav je vaš stav, na pomicanje sarajevskog festivala zbog ramazana?

– To je vrlo osjetljivo komentirati zbog društveno-političkih okolnosti u mojoj zemlji. U Sarajevu, kad kihneš, to je politički stav. Svi znamo da se festivali nekad pomiču, ali ja nisam čuo da se u Europi neki festival pomiče zbog religioznih razloga. Nisam siguran gubi li Sarajevo time nešto ili dobiva – u svakom slučaju, podržavam festival. S druge strane, ne čudim se drukčijim mišljenjima, mišljenjima onih kojih kažu da se festival treba boriti za standarde građanskog života, s čim se također slažem.

Počinje li rat kao dominantna tema u bosanskim filmovima već svima izlaziti na nos? Je li to nešto što stranci još uvijek očekuju?

– Osobno nikada nisam želio praviti filmove o ratu, ali izbjegavati velike i vruće teme nije lako. Naravno da je, kad u svijetu kažete Bosna, prva asocijacija rat. No, među producentima i šefovima fondova ima onih koji kažu "samo mi nemojte više nuditi bosanski rat". Sada je aktualan rumunjski film sa socijalnim crnjacima, ali doći će i to vrijeme da će govoriti "samo mi ne nudite više rumunjske filmove o abortusima". Ja bih bio najsretniji kada bih napravio komediju koja će snažno kritizirati probleme današnjeg društva. Volio bih da više nema potrebe raditi filmove o ratu jer bi to bio znak da smo se pomaknuli korak naprijed.

I o čemu će onda govoriti vaš sljedeći film?

– Trenutačno sam u fazi poodmaklih priprema za realizaciju filma radnog naslova "Zetra i fortuna", potpuno vezanog za rat. Priča govori o izraelskom agentu Mossada koji je zatrovan mržnjom prema svemu što je drukčije od Izraela jer mu je kći poginula, ali nakon odlaska u Sarajevo on se detoksizira. To je priča o tome kako vas nekada najteže okolnosti mogu najbolje očistiti, potpuno je suprotno onome što sam maloprije izjavio da bih najviše volio raditi...