Politika, biznis, glazba i druge nepogode

Bill Clinton i njegov saksofon na inauguracijskoj svečanosti slika je koja se urezala u pop svijest devedesetih; i Hillary bi to isto.

Uzima li Hillary u sklopu predizbornih priprema sate saksofona, čembala, harfe ili nečeg sedamnaestog nije poznato, ali da se opasno promišlja sve što se promisliti može, to uopće nije upitno. Suprug joj je za pobjedničke kampanje iz 1992. od Fleetwood MACa kupio pjesmu 'Don't Stop' i pretvorio ju u svoju himnu, a ona će to napraviti uz pomoć skupine raspjevanih irskih boraca za globalnu pravdu, jednakost, i sve te smiješne utopije koje nam političari serviraju, glazbenici promoviraju, a svi ostali plaćaju. Dobro, ako U2 ne prođe ima i drugih zainteresiranih.

Potencijalna 'prva dama' u povijesti te mlade nacije ima svoju web stranicu i putem nje poziva svoje sunarodnjake da glasaju za najdražu im pjesmu. Izbor i nije prevelik: devet pjesama, osam izvođača. Kojim se principom vodilo u ovo dekadsko i binarno doba ostaje za otkriti, no evo liste: U2 s dvije pjesme, ''City of Blinding Lights'' i ''Beautifull Day'', progledali KT Tunstall sa "Suddenly I See", prepun vjere Smash Mouth i "I'm a Believer", spremni The Temptations "Get Ready", rastrčane Dixie Chicks "Ready to Run", rokerica Shania Twain "Rock This Country!", spasitelj Jesus Jones "Right Here, Right Now" i zaneseni The Staple Singers "I'll Take You there."

Ne pretjerano inspirativna lista, ali sasvim probrana i prosijana kroz više no jedno sito. Sigurno se gledalo na političku podobnost, poticajnost glazbe, pravovjernost stihova i na kraju (ali ne manje važno!) nepostojanje kriminalnog dosjea u nekoj od brojnih policijskih kartoteka.

Ovo posljednje je posve neprovjereno, ali dovoljno smo veliki da se usudimo zaključivati.