Povratak Spideya

Jedan je famozni treći nastavak za ovu godinu odrađen. Raimi i društvo učinili su to posve u svom stilu, predvidljivo uobičajeno.

Konačno smo ga dočekali.Treći Spider-Man ušao je u mrak kino dvorana i sada možemo odahnuti. Nema više ''kao procurjelih'' fotografija, nema više ''ja odlazim, a možda će i on(a)'' i svih tih uobičajenih marketinških fora. Dakle, došao je, sada samo ostaje pitanje je li dobar. Je li gledljiv, ili kojim nevjerojatnim slučajem odličan i neponovljiv.

Iako bi Harvey Pekar na sve to odmahnuo rukom i rekao ''dječja posla'', Spider-Mana ipak mogu pogledati i oni iznad tridesete: recimo da u današnje doba tada završava razdoblje odrastanja. Lijep je to svijet dualnosti u kojemu se crno i bijelo tako divno razaznaju da je najveća fora i scenaristička odluka poigrati se sivim dijelovima. Uz izuzetak Venoma (uz onolika usta i zube nije ni čudo) svi ti junaci i antijunaci stalno vrludaju, traže se i opravdavaju. Nekako još kao da su u fazi odrastanja, nekako kao da ni sami nisu na sigurno što žele i kako točno da protumače sliku u ogledalu. Baš slatko.

Vijesti da je Spider-Man najskuplji film u povijesti već smo čuli, čak i pomalo osporili, ali i bez toga ostaje jedno vrlo legitimno pitanje: zar se s toliko novca nije moglo malo više platiti ljude u montaži? Da, da, sve to izgleda prekrasno ušminkano, efekti su nastali na posljednjim krikovima hardwarea i softwarea, ali prilikom sklapanja preostala su dva ili tri tako loše uglačana spoja da bi ih se i najnemuštiji amateri modelari posramili. To posebno vrijedi u dugom kadru Spider-Manove realizacije svoje tamne strane, tik pred okršaj sa samim sobom u zvoniku crkve.

Raimijev film, baš kao i prethodna dva, pluseve i minuse prikuplja na već odavno poznatim točkama. Kada se skupi hrabrosti za samoironiju i bijeg u humor film dobro funkcionira, kada se inzistira na dijalozima i emocijama sve pada u duboko blato. Ideja o ''meteoru iz sedamdesetih'' (to je sve čime se meteor-otac mračnog Spider-Mana i potom Venoma objasnio) pokazala se odličnom. Blesav i posve neobjašnjen motiv, toliko jednostavno bačen pred naše noge da se mora svidjeti, iz filma je izvukao najbolje. Pet ili deset minuta Spider-Manovog hoda i plesa po notama sedamdesetih, ono je što će se najduže pamtiti. Ipak, kratko je to trajalo. Film brzo skreće u rutinu zvanu "red akcije i red slinjenja".

Svi kojima se ta koncepcija šore i šmrcanja u prethodna dva Raimijeva druženja sa Spider-Manom svidjela, a ima ih koliko nam srce zaželi, ovoga će puta biti sretniji nego ikada ranije, a svima nama koji bi se složili s Harveyem Pekarom, ne preostaje ništa doli čekati neki svoj film.