Premijera Galeba u ZeKaeM-u

Najveća ovogodišnja premijera Zagrebačkog kazališta mladih Galeb izvedena je u subotu u režiji Vasilija Senjina.

Čehovljev dramski svijet postavlja pred redatelje i glumce, dakako i pred publiku, paradoks koji nije lako dekodirati. On se ne zrcali samo, već u poznatoj dvojbi – inscenirate li njegova djela komično ili tragično, već i u tome na koji način suosjećati s njegovim obično neobičnim likovima, smještenima u prozaično izvanredne situacije. Možemo li ih razumjeti, možda žaliti ili prezirati? Postoje li uopće opravdanja za pojedinačnu nesreću kad je sve moguće promatrati s gledišta relativnosti?

Taj paradoks ruski redatelj Vasilij Senjin u svom čitanju Čehovljeva "Galeba" (u prijevodu Čede Price), premijerno izvedena u subotu u Zagrebačkome kazalištu mladih, razrješava prelivši preko svojih protagonista nekoliko vedara hladnoće, koju je lako ocijeniti i ravnodušjem. Na taj način čini se da Senjin "zamrzava" stanja likova i zaustavlja njihov razvoj dajući nekoj, uvjetno rečeno, ugođajnosti predstave semantičko preuzimanje dijela njihove moguće interpretativnosti, piše Vijesnik.

U skladu s time, profinjena ladanjska atmosfera je pomno osmišljena, to je prostor okolice ljetnikovca, uređen park s naznakom blizine Sorinova imanja (štagalj kao opsceno mjesto), dok je tonska kulisa mješavina dosadnog zujanja kukaca, iritantnog laveža pasa, što neprestance unosi nemir iz vanjskoga svijeta. Funkcionalne kostime osmislila je Doris Kristić, a decentno svjetlo je oblikovao Aleksandar Čavlek.

I dojmljiva glazba Frane Đurovića oslikava ponovno negdje pred vratima likova emociju koja se ne širi prostorima njihove duše, nego više pripada duhu predstave, podcrtavajući tako svojevrsno dvojstvo izvedbe u cjelini.

Senjin je i u ovoj predstavi (kao i u "Ani Karenjinoj") pokazao da znade vladati prostorom pozornice, (potpisuje i scenografiju) kao i dar za oblikovanje skupnih scena, osjetilni smisao za detalj (ribički štap, okretanje kotača bicikla) te za minuciozno osmišljavanje mizanscene.
Redatelj pozicionira likove tako da su ispražnjeni od dubokoga proživljavanja osjećaja, a dopušta im da postanu besmisleni zarobljenici vlastitih tlapnji, nerijetko nedorečeni, no uvijek svjesni da to rade s predumišljajem, što je bitan element predstave.

Takovu dojmu možda su najviše doprinijeli Sreten Mokrović kao Trigorin i Jadranka Đokić kao Zarječnaja. Prvi, tumačeći "bivšeg čovjeka", pisca neispunjena života, neprestance na istoj vrlo niskoj frekvenciji, kojem i blud postaje leden. Đokić pak je tumačeći života i umjetnosti željnu mladu ženu, pokazala niz padova u koncentraciji i neuvjerljivosti u iskazima, služeći se suviše vanjskim efektima (posebice u završnom dijelu predstave), tek u pojedinim prizorima uspijevajući pogoditi svoju psihološki iznimno složenu ulogu.

Doris Šarić-Kukuljica kao glumica Arkadina svojom se fascinantnom bešćutnošću odlično uklopila u

koncept predstave. Korektne uloge ostvarili su Krešimir Mikić (Trepljov), ostavivši dojam neke neodredljivosti karaktera i posvemašnje slabosti; Zoran Čubrilo (Sorin), Jasmin Telalović (Medvjedenko) i Damir Šaban (Liječnik). Urša Raukar bila je poprilično blijeda Polina, a Milivoj Beader (Šamrajev) tumačio je čistu karikaturu, počesto isforsiranih pasaža, dok su u predstavi gotovo nevidljive bile i Marica Vidušić (Kuharica) i Nađa Perišić-Nola (Akulina).
Dopadljivu grotesknost i duhovitost svojoj ulozi podarila je odlična Katarina Bistrović-Darvaš kao simpatično drska i samoironična Maša, koja je silinom svoje iznimno zanimljive glumačke osobnosti, čini se, izišla u drugu dimenziju predstave, nenaštetivši ideji cjeline.

Istjeravši strastvenost, snagu i vatrenost u tek nekoliko prizora, Senjinovi protagonisti ne pobuđuju mogućnost poistovjećivanja, oni su zapravo dio one iste dosade o kojoj i sami neprekidno govore, u maniri kao da se to događa nekomu drugom. Pri tome, ne doimaju se ni bespomoćnima ni jadnima, pa čak ni iskreno nezadovoljnima, dapače, uglavnom su ozbiljni krivci za svoju nesreću, koju podnose hladno ili rezervirano svjesni jalovosti pokušaja, okovani redateljskim prosedeom koji je više naturalistički no liričan.