25. VELJAčE 2012. 18:29h

Priče Zorana Krušvara dokaz su da i muškarci žele ljubavni happy end

Foto

Scena
0

Tekst

Prva stvar koju poželite napraviti nakon što pročitate nekoliko prvih priča iz zbirke “Zaljubljeni duhovi” potraga je za autorom. Postoji li Zoran Krušvar? Je li moguće da ovim svijetom hodaju muškarci koji pišu o ljubavi, a pritom im je važno da te iste ljubavi imaju happy end?

Ova zbirka priča, naime, balansira na tankoj oštrici noža koja banalne ljubiće dijeli od onih ljubavnih priča u koje želimo vjerovati, ne toliko zbog njezinih junaka, koliko zbog vlastite nade. Sve Zoranove ljubavi su takve da će ih neupućeni (posve pogrešno) nazvati običnima. Otkriva to već i uvodna priča u kojoj se ljubav dvoje staraca rađa oko kontejnera dok se skupljaju odbačene plastične boce. Ta je priča i svojevrsni putokaz na podlogu na kojoj Krušvar gradi svoje maštarije, a ona se snažno temelji u našoj svakidašnjici. No, autor ne banalizira situacije i ne podcjenjuje, ni svoje junake ni svoje čitatelje. I baš zato lako je vjerovati u njegove ljubavi, štoviše navijati za njih.

Krušvar (po struci psiholog) piše jasnim, ritmičkim rečenicama, i svaku situaciju postavlja u nekoliko jasnih poteza. Mnogi će se tako prepoznati u priči o ljetnim ljubavima, u kojima glavni i samouvjereni zavodnik ostaje kratkih rukava, i to zbog razloga na koji nije ni pomislio, a oni drugi nasmijati nad strahom zaljubljene šljive od pretvaranja u pekmez. No, tema ljubavi Krušvaru je ujedno i sjajna podloga na kojoj se poigrava žanrovima, ali i literarnim aktualnostima, poput književno i filmski sveprisutnih vampira. Tako se u nekim pričama iz ove zbirke jasno čitaju i njegovi književni počeci, a riječ je o autoru koji je počeo kao pisac znanstvene fantastike.