Publiku ZKM-a oduševila "Premijera" redatelja Ivoa van Hovea

Slavni filmaš Casavetes snimio je film “Premijera” o broadwayskoj glumici Myrtle Gordon, čiji je glavni problem starenje. Nizozemski redatelj Ivo van Hove, šef Toneelgroep iz Amsterdama, Casavetesa je “prenio” u kazalište, ali služeći se svim sredstvima, dakle i kazalištem i filmom, uz još neke posebne poteze, što je za Van Hovea bio mačji kašalj.

 Starost više nije tema

Napravio je to ingeniozno, u što smo se uvjerili preksinoć u ZKM-u gdje je “Premijera” gostovala u sklopu 9. festivala svjetskog kazališta kojim ravnaju Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, što jamči intrigantan festivalski repertoar.

Van Hove je morao reanimirati već prilično dosadnu temu starenja koju je svijet kulta mladosti u kojem živimo surovo odbacio čak i kao temu! Starost je mrtva i što se tu uopće ima raspravljati? Van Hove mora, dakle, prikupiti rastragane niti teme i oblikovati ih tako da ponudi rješenje i oblikuje novi model i kazališta, i filma, pa i samog života!

Slojevitu priču o glumici koja sprema predstavu “Druga žena” Van Hove montažnim postupkom pretvara u multimedijski projekt u kojem istovremeno pratimo i filmsku i kazališnu glumu aktera drame. Jasno je da je u kazališnom dijelu najmoćnija gesta, dok na monitorima pratimo ono u čemu briljira filmska kamera, a to je ekspresija lica, odnosno lice kao čitanka naših unutrašnjih drama.

Od drame do nogovanja

Predstava kulminira iskorakom iz kazališne dvorane, kad “pijana i rastrgana” glumica Myrtle Gordon istrčava ispred zgrade ZKM-a na Teslinu ulicu. Prati je cijela kazališna i filmska ekipa, a gledatelji u direktnom prijenosu projiciranom na zidove dvorane vide što se zbiva na ulici! Grandiozan je to potez, izvanredno uspio u svakom pogledu!

No bio bi to samo izvanjski, “tehnički efekt” da nije ironije, humora i poezije u prozi života koji se ovdje ilustrira. Kad sve postane prenapeto a život grozan, Myrtle se dosjeti: – Pa za sve postoji rješenje! A to je još od Einsteina najbolja ideja...

Publika se smije tome, ali i sama osjeća olakšanje kad u finišu glumački par ostaje nasred pozornice svjestan mnogih mogućnosti bez obzira na godine i razlike u godinama. Sve preplavljuje zadovoljstvo, jer tu je mogućnost ljubavi, mogućnost da Myrtle, ili bilo koja druga osoba, iznova bude sretna, suvisla, prekrasna, urnebesna, voljena. Dakako da i to zvuči jako ironično, ali recept koji nas poziva da ne “dramimo” preko mjere je jako dobar! Kao i predloženo ludiranje – nogovanjem!