Računala rađaju zvijeri

Nedavno smo upoznali neke filmske zvijeri, a sada ćemo saznati gdje nastaju, kamo idu i čemu se možemo nadati. Jednostavno: 'Brejn_Zoun'

Ne tako davno, vrhunac u stvaranju filmskog čudovišta bila je tehnologija pod imenom animatronija. Naravno, radi se o sasvim opipljivom dostignuću robotike čiji je zasigurno najveći majstor čovjek pod imenom Stan Winston. Ako vam to ime ne znači mnogo, spomenut ću samo neke od filmova koji su sadržavali njegov majstorski potpis: Terminator, Aliens, Jurrasic Park (da, on je oživio Velociraptore i "Mister T-a"), Predator, Batman Returns (čitaj: Danny DeVito aka Pingvin i…pingvini; ali s raketama), I-Robot…

Winstona spominjem upravo zato što je nedavno izjavio kako film današnjice naprosto mora imati neku dimenziju realnosti u sebi, a pritom je mislio na korištenje dvostrukih tehnologija, one kompjutorske i one "maketarske", odnosno robotske. Ako se prisjetimo filmova osamdesetih te ranih devedesetih, filmski set je uistinu bio opipljiv doživljaj za sve njegove privremene stanovnike. Emocije je ipak lakše doživjeti kada razgovarate s plastičnom pomičnom lutkom, prije nego s kržljavom teniskom lopticom koja bi trebala predstavljati pravog pravcatog dinosaura imenom T-Rex. Za one male zelene vragove Compije iz Izgubljenog svijeta (u originalu "Compsognatus") loptica bi bila ipak bolja zamjena.

Ne tako davno, stvaranje filmske čarolije bilo je ponajprije pitanje mašte i kreativnosti ekipe zadužene za scenografiju, kostimografiju i naravno specijalne efekte, ali kudikamo drugačije od onih koji trenutačno dominiraju. Ključne riječi su: inovacija, spretnost i naravno, mnogo, mnogo trake za izoliranje (da aludiram na stvaranje alienske 'Kraljice' iz istoimenog filma).

Danas vjerujemo u likove koji su rođeni unutar kompjutorske jezgre. Matrix? On je također obmana nastala u sebi samoj, dakle kompjutorskoj matrici. Dvije ključne kompanije za stvaranje vrhunskih filmskih obmana trenutno su Industial Light & Magic (George Lucasovo čedo), te Weta Digital, novozelandski div u rastu koji je trenutno zadužen za nastavak Fantastične četvorke i njezina Srebrenog letača, ali i mnogo važniji projekt – Avatar, povratnički SF Jamesa Camerona koji će svijetlo dana, odnosno mrak kinodvorana dočekati tek 2009. godine.

Ranih pokušaja potpune kompjuterizacije nekog filmskog junaka bilo je vrlo malo početkom devedesetih. Tehnika stop-motiona iliti zaustavljenog kadra kakvom se koristio još i legendarni klasik Put na Mjesec razvijala se kroz dugi niz godina, napokon kulminiravši u ostvarenjima poput britanskog animiranog filma Wallace & Gromit, ali i nezaboravnim ostvarenjima frikoidnog Tima Burtona: Predbožićna noćna mora, te novije ''Raspadnute mladenke'', odnosno animiranog remek-djela Corpse Bride. Stop-motion bio je nezamjenjiva tehnika čak i u prvom Terminatoru, u završnici filma kada Swarzenegger prestaje biti ''drvena Marija'', a zamjenjuje ga metalna pomična lutka kosturskog Terminatora. U biti ista stvar kao i Schwarzi, ali nešto više…trzavija. Daleko od atraktivnosti s današnjeg stajališta, ali u ono doba bio je to vrhunac specijalnih efekata.

Tu je i robotski model iz budućnosti T-1000 (Robert Patrick), sastavljen od tekućeg metala, a koji se atraktivnim doima čak i danas, gotovo dva desetljeća nakon Terminatora II. Kulminacija teme o kojoj prvenstveno govorim je godina 1999., dan kada je svijet upoznao on, omraženi Gunganac iz kronološki prvog Star Wars filma - Fantomska prijetnja, u režiji ''Znate već koga''. Lik Jar-Jara sam po sebi nije primio mnogo hvale, misleći pritom na scenaristički dio posla, ali ne može se poreći da je bio prvi cjeloviti kompjutorski generirani lik u nekom filmu općenito. Ako ćemo danas, samo osam godina poslije, gledati na Jar-Jara, lako bismo mu pronašli eventualne mane u pogledu uvjerljivosti, ali to je samo dokaz da se tehnologija širi i razvija nezaustavljivom brzinom. Također, sumnjam da ima mnogo klinaca koji bi za Binksa prozborili koju lošu.

Neki segmenti Spidermana bili su CGI-evski, ali sljedeći veliki korak u kompjutorskoj evoluciji ipak je Gollum iz trilogije Gospodar prstenova. Andy Serkis, glumac koji mu je podario pokrete, glas, ali i osjećaje, postao je tako i prvi takav glumac nominiran za Oscara, za drugi nastavak serijala - Dvije kule.

Svi znate koji citat sada slijedi. On je sasvim običan, navodno zlatan, poprilično težak i o njemu ovisi sudbina čitavog Međuzemlja…''My preciousssssssssssss!''

Gollum je pravo remek-djelo novozelandske kompanije Weta Digital, za koju se sada veže legenda kako su u početnoj fazi snimanja Gospodara posjedovali tek nekoliko kompjutora i mnogo, mnogo dobre volje koja zasigurno ne bi bila uobličena u finalni proizvod da nije bilo Petera Jacksona, sada višestrukog oskarovca. Ono u čemu je Gollum uspio, za razliku od spomenutog brbljavca s planeta Naboo, jest emocionalno polje, povezanost s gledateljem na razini jednakoj kao i ona s glumcima od krvi i mesa. Možemo dozvati onu poznatu scenu shizofreničnog polu-hobbita koji razgovara sam sa sobom, te napokon spoznaje da je ovladan 'prstenom'. Naravno, ako ćemo se vratiti na Winstona i njegovu tvrdnju kako svaki film mora imati i dozu opipljivog da bi bio stvarniji, tada možemo konstatirati da bi Gospodar vjerojatno izgubio dosta na vjerodostojnosti kada bi baš svi likovi bili u potpunosti CGI.

Osim likova, tu su i tvrđave, oklopi i mačevi, katapultovi i šumski predjeli. Močvare i široki travnjaci. Planine. Svakih nekoliko trenutaka Golluma trebalo bi biti zamijenjeno bliskim prikazom neke opipljive i stvarne novozelandske stijene, kiše ili sutona. Ili preciznije: Dajte nam proklete kanibalski nastrojene orkove iza kojih se kriju u potpunosti uživljeni amateri! Naravno, kada ugledamo moćnoga Balroga, sve to pada u vodu i gledatelji ionako ne mare za realnost. ''Bring wood and oil…'' ili bolje ona Gandalfova: ''You shaall not paaaass!''

Zatim zvuk udarca magičnog štapa od stijenu: ''Gru!'' (pa si zamislite ekipu za zvučne efekte kako rasturaju lubenicu pokraj mikrofona)

Kreature koje dakle nisu produkt mukotrpnog animatorskog rada moraju zarobiti našu pažnju na više načina, gdje na scenu stupaju ekipe zadužene za zvučne efekte, animaciju mišićne mase lica i tijela, cjelokupnog kostura, dlake i kože… Najteži posao je stvoriti uvjerljivu površinu kože, jer se ona ponaša drugačije pod različitim svjetlosnim podražajima. Što kažete na izmjenjivanje glasa, animiranje usnica koje moraju govoriti u skladu sa fizičkim avatarom, dakle glumcem? Napraviti uvjerljiv kompjutorski lik težak je posao čak i u 21. stoljeću. Ponekad težak zadatak zahtijeva stvaranje bića mnogo većeg od bilo čega što možemo pronaći u stvarnosti. Neke životinje jednostavno nije moguće pripitomiti nigdje drugdje nego unutar kompjutorske simulacije. Tu na scenu stupa King Kong, također Petera Jacksona.

Ako je Gollum bio Wetin emocionalno-vizualni uspjeh, tada za divovsku gorilu možemo reći da je bio sve to, ali i vjerojatno najmoćnija kompjutorska kreatura na filmskome platnu. Kong je tako rušio stabla, drobio stijene, urlikao, smijao se i neprestano nas fascinirao realističnim pokretima dlake, sitnim detaljima poput ožiljaka na licu, starih rana zadobivenih u nekim davnim i opakim borbama. Slina na njegovim ustima, muhe oko njegove glave, zvuk teškoga disanja… Sve su to elementi koji su ga učinili primjerom vrhunski odrađenog lika koji nije tek puki specijalni efekt, već i biće koje diše i pokreće se u skladu sa likovima od krvi i mesa. Na stranu sve te pijavice, kukci i dinosauri koji su se našli u prašumskom okruženju 'Otoka Lubanja', ali Kong je bio za korak ispred svih prije spomenutih, vjerojatno i zato što mu je pokrete ponovno darovao ljudski pripadnik - Serkis, koji se, čini se, pretplatio za uloge neobičnih kreatura.

''Što je slijedeće Andy? Divovsko pile iz Ulice Sezam?''

Danas, u smislu godine 2007., više nije upitno je li moguće stvoriti 'Transformer-Peglicu' od deset metara, koja uništava grad i pritom izgleda super-realno ili lik gusara sa licem hobotnice u Piratima s Kariba - Davya Jonesa. Filmaši se trenutno bore s izazovom stvaranja realističnog ljudskoga bića, dovoljno uvjerljivog da pomislimo kako gledamo ''jednoga od nas'', a ne samo 3D lutku čiji je cilj zamijeniti prave glumce prilikom opasnih scena. Težnja je svakako prema riječi fotorealizam, koji je u mnogim aspektima vizualne strane priče o filmu dostignut. Onaj drugi dio, filmska magija i svi ti nevidljivi elementi koji drže gigantsku marionetu sedme umjetnosti na okupu… A to je priča za neku drugu priliku.

Lijepo je svakako znati da svakog trenutka možemo uroniti u priču nekoga tko nije od naše vrste, ali je jednako zanimljivo štivo za promatranje, radilo se o lutkarskom primjeru E.T.-a ili o blesavom Jar-Jar-u. Kompjutorske kreature stvar su budućnosti i ako se ovih dana nađete  u kino sjedalima na završnom dijelu Pirata s Kariba, negdje ''Na Kraju svijeta'', nemojte se začuditi ako vas u oči pogleda nešto sasvim drugačije, fascinantno ali i jednako realistično… Ipak ste vi samo gledatelji, a ono ispred vas, ono je čarolija.