Recenzija filma: Ang Lee - Svi na Woodstock

Crosby, Stills and Nash, Jimmy Hendrix, The Who, Ten Years After, gradić Bethel u državi New York, tri dana glazbe i mira, pola milijuna posjetitelja. Naravno, prvu asocijaciju i malo upućenima u ovoj igri detekcije predstavlja Woodstock. S druge strane, prvu filmsku asocijaciju vezanu uz odavno već legendarni koncert predstavlja dokumentarni film Michaela Wadleigha iz 1969., film čiju montažu, među ostalima, potpisuju tada još neafirmirani njujorški filmofil Martin Scorsese i njegova buduća supruga i stalna suradnica Thelma Schoonmaker. Nakon više od četrdeset godina, Ang Lee, zasigurno jedna od ključnih autorskih osobnosti američkog filma posljednjeg desetljeća, predstavlja se novim filmom 'Svi na Woodstock'. Za razliku od svog dokumentarnog pobratima, Leejev film u bavljenju popkulturnim fenomenom kao fokalizatora priče uzima mlađahnog Elliota Teichberga, aspirirajućeg dizajnera interijera koji članovima hippy zajednice iznajmljuje motel vlastitih roditelja u svrhu organizacije trodnevnog glazbenog festivala.

Adaptacija memoara Elliota Teichberga trebala je polučiti još jedan artistički trijumf Amerikanca tajvanskih korijena, no ubrzo nakon početka filma stvari se ne doimaju onakvima kakve bi očekivali od renomiranog filmaša. Iako se odabir ironičnog pristupa cijelom događaju iz današnje perspektive doima kao jedinim mogućim, ako

baš hoćete, legitimnim, Leejevoj cjelini kao da nedostaje neke unutarnje logike kada je riječ o autorskoj motivaciji. Ista se ponajprije manifestira u suhoparnom praćenju procesa organizacije festivala, procesu u kojemu Lee nije pronašao manevarski prostor za dodatno emotivno obogaćivanje pripovjedalačke cjeline, pa se tako 'Svi na Woodstock' u svom najvećem dijelu, nažalost, doima tek poput ponavljanja gradiva iz kakvog udžbenika suvremene američke povijesti. Ovaj prigovor posebno dobiva na težini kada se u obzir uzme činjenica kako je riječ o redatelju koji u svojim ponajboljim i upravo briljantnim ostvarenjima, 'Ledenoj oluji', 'Tigru i zmaju', 'Planini Brokeback' i konačno 'Oprez, požuda', poseže za melodramatskim obrascem kao svojim najjačim adutom. U spoju s Leejevom neupitnom erudicijom i besprijekornim osjećajem za povijesni okvir, isti je obrazac, u pravilu, nailazio na više nego pozitivan prijam kritike, ali i publike.

U takvom pomalo anemičnom redateljevom izdanju kao da se izgubio i najveći dio glumačke postave filma. Demetri Martin, Eugene Levy i Liev Schreiber, u krajnje grotesknoj glumačkoj izvedbi, samo su korektni. To kao da je iskoristila britanska karakterna glumica Imelda Staunton (savršen glumački izbor Mikea Leigha u filmu 'Vera Drake') koja postaje najsvjetlijom točkom filma. Scena u kojoj njezin lik majke glavnog junaka, Sonie Taichberg, odluči pregraditi plahtama vlastitu spavaću sobu ne bi li ugostila veći broj razularenih posjetitelja komični je vrhunac filma.

Photo Facebook

Igranofilmski projekt o Woodstocku vapi za redateljem kojeg, za razliku od u najvećem dijelu nezainteresiranog Leeja, krasi senzibiltet i emotivni angažman za, kako ga upućeniji poznavatelji glazbenih prilika i danas nazivaju, jedan od pedeset trenutaka koji je promijenio povijest rock 'n' rolla.

Ime koje mi prvo pada na pamet ono je Camerona Crowea, filmaša čija autobiografska i, što je još važnije, krajnje iskrena crtica o sazrijevanju u ulozi mladog i nadobudnog novinara čuvenog glazbenog časopisa Rolling Stone u filmu ' Korak do slave' (2000.) za mene i dalje predstavlja ultimativni obol izgubljenoj, šezdesetosmaškoj generaciji.