Regionalne filharmonije udružile snage - "Točka, tačka, pika"

Dok orkestar Zagrebačke filharmonije uživa u čitava dva tjedna predbožićnog raspusta, a Beogradska filharmonija obilazi na velikoj turneji čitavu Italiju, za njihovu publiku svira Slovenska filharmonija u okviru regionalnog ciklusa "Točka, tačka, pika".

Riječi koje na tri jezika znače isto možete razmjestiti kojim god redom vam drago, značenje ostaje isto. Tri filharmonije, Zagrebačka, Beogradska i Slovenska, udružile su snage i od ove sezone pokrenule dvije godine planirani zajednički ciklus koji je u petak navečer počeo i u Zagrebu. Ovog je vikenda bio red na Slovenskoj filharmoniji da, nakon jednog koncerta kod kuće, u Ljubljani, isti program odsvira i u zagrebačkoj dvorani Lisinski, a onda večer kasnije i u Beogradskoj Kolarcu.

Lijep početak večeri bilo je obraćanje publici sve trojice filharmonijskih ravnatelja. Domaćin Miljenko Puljić svojim je kolegama, Damjanu Damjanoviču iz Slovenije i Ivanu Tasovcu iz Srbije, u znak zahvalnosti za dosadašnju suradnju i kao zalog za buduću darovao po srebrenjak Zagrebačke filharmonije s likom Jakova Gotovca. Osobito veliki aplauz publike dobio je po svojoj karizmi nadaleko poznati Tasovac. On se s neskrivenim uzbuđenjem prisjetio kako je posljednji put na pozornici Lisinskog stajao prije više od trideset godina kao pijanist na natjecanju mladih talenata, a obraćanje je završio porukom: "Muziku se sluša, a filharmonije se voli".

Impozantni maestro Villaume

A zagrebačka je publika do kraja večeri, sudeći po ovacijama kojima ih je obasula, doista zavoljela Slovensku filharmoniju i njenog šefa-dirigenta. Francuski maestro Emmanuel Villaume impozantna je pojava za dirigentskim pultom. Visok i dugoruk, a k tomu silno temperamentan i nimalo suzdržan u gestama. Jednom rječju – furiozan! A upravo takva treba biti, a sinoć je u Lisinskom i bila Beethovenova Sedma simfonija u A-duru, osobito njezin prštavi završni stavak Allegro con brio! Prvi put sam doživio da publika prepozna, pojačanim pljeskom i ovacijama posebno nagradi i timpanisticu orkestra koja je doista s velikim veseljem i srčanošću slijedila svaki maestrov mig, baš kao i osobito važne horne i sve ostale dionice, uz tek nešto diskretnije trube.

Bila je to izvedba sva nabijena elektricitetom koji je iz glazbe izbijao kroz brze impulse i akcente, a sve to u okviru vrlo uredno postavljene fakture, kako cjeline, tako i detalja. Međutim, nije maestro Villaume samo majstor furioznih tempa i glazbenih karaktera. Vrlo je lijepo i elegantno, u kontrastnom molskom ozračju i ne suviše otegnutom tempu prošao je i Allegretto, sam za sebe vrlo popularan drugi stavak Sedme. A posebna majstorija od oblikovanja zvuka bila je uvodna skladba večeri, Mozartova "Masonska pogrebna glazba", efektno zatamnjena zvukom basetnog roga. Maestro Villaume je lijepo pročitao to masonskom, ali i općeljudskom simbolikom obilježeno djelo koje šuljajući se kroz tamne harmonije i modulacije tapka po mraku onog stanja između dva oblika života i postojanja, da bi se tek u posljednjim taktovima ukazalo svjetlo u obliku prirodnog i čistog, od svega smrtnog i zemaljskog očišćenog suzvučja C-dura.

Bruka pred susjedima

Sa Slovenskom je filharmonijom u Zagreb došao, pa i u Beograd produžio i američki pijanist Andrew van Oeyen koji je sa sobom donio tehnički vrlo čistu i prozračnu, i možda malčice odviše romantičarski namirisanu izvedbu solističke dionice Beethovenog revolucionarnog Četvrtog klavirskog koncerta u F-duru. Od njega je publika aplauzom izmamila i dodatak, još jedan Beethovenov svevremenski hit, Adagio cantabile, drugi stavak Sonate u c-molu, op. 13.

Inače, zagrebačka filharmonijska publika baš i nije bila u standardnom sastavu, jer i u Koncertu i u Simfoniji pljeskalo se između stavaka, a tu i tamo javio se i pokoji mobitel. Uvijek je lijepo kada se na koncerte privuče nova publika. Sada treba poraditi i na edukaciji, da se ne brukamo baš pred susjedima.