Što očekujemo od filmova? - Film - Scena

Zašto idemo u kino? Što tamo dobivamo i zašto mu se vraćamo? Zbog mirisa ukiseljenih kokica ili zbog filmova? Bit će ovo potonje...

Gledanje filmova različit je proces za svakog od nas. Zašto uopće idemo gledati određeni film? Što nas prvo privuče: plakat ili kritika? Reklama ili prijašnje iskustvo? Možda jednostavno funkcioniramo instinktivno, iskustveno, ne razmišljajući o posljedicama možebitnog praznjikavog gubljenja tih vrijednih dva-tri sata života? Je li gledanje filma uopće produktivna radnja ili tek rezultat naših prevelikih očekivanja, nade da ćemo okusiti barem miris nečega savršenog?

Kao i uvijek, mnogo pitanja, ali odgovore možemo pronaći tek ako ispitamo nekoliko individua, potpuno različite vrste zvane – gledatelji. Prije nego predstavim naše pokusne kuniće, treba nam jedan filmski naslov, pomalo različit od ustaljena ukusa okoline. Nešto poput nadolazećeg "Grindhousea", Roberta Rodrigueza i Quentina Tarantina.

Trosatna kombinacija zombijskog filma i filma ceste, povezana prikladnim lažnim trailerima za loše filmove koji nikada neće biti snimljeni (redatelji koji su ih snimali: Rob Zombie, Eli Roth). Tome dodajte i najluđi casting koji uključuje Kurta Russella u ulozi sociopata-kaskadera, ali i Fergie iz grupe Black Eyed Peas. Što kažete na bivšu djevojku Marilyna Mansona, Rose McGowan, u ulozi go-go plesačice koja u napadu zombija izgubi nogu i kao nadomjestak umjesto proteze dobije mitraljez? Da… a cura je i htjela biti ''stand up'' komičarka… Filmski snimak koji je namjerno istrošen, te traka koja iritantno preskače? Električne pile, krv i iznutrice? Minuciozno isplanirane i režirane scene automobilske potjere? Da…Čini se savršenim i dovoljno ekstremnim za naše malo istraživanje.

Krenimo, dakle, redom. Trojica ispitanika izabrani su u skladu s propisima; nepristrani, potpuno različiti što se tiče filmskoga ukusa te potpuno drugačiji od onoga što biste nazvali – čovjekom. Zapravo, budimo iskreni, svi su redom jednako dlakavi.

U omanju sobicu ispunjenu zagušljivim zrakom, osvijetljenu tek snažnim snopom svijetlosti koji okružuje stolić u sredini, ulazi naš prvi ispitanik – medvjed Clive.

Postavljamo mu niz pitanja vezana uz film Grindhouse, koji je upravo pogledao na ekskluzivnoj, fiktivnoj pretpremijeri, te nakon iscrpne analize njegova filmska ukusa zaključujemo sljedeće:

Medvjed Clive je tipičan predstavnik takozvane pasivne vrste filmoljubaca. Zapravo, Clive voli samo svoj med, ostalo je tek puka razbibriga. Za film je rekao kako mu se svidio, budući da je još i prije volio Tarantinov Pakleni šund, ali ono što ga je definitivno zasmetalo je trajanje koje premašuje tri sata. Nekoliko puta se temeljito promeškoljio u preuskome sjedalu, a brzom protoku vremena nisu pomogle niti prekrvave scene sa zombijima u prvom dijelu dueta: "Planet Terror" (Rodriguez). Na kraju zaključuje da mu se svidio impresivni Kurt Russell u "Death Proofu" (Tarantino) te da je film preporučljiv za kućno gledanje, po mogućnosti uz konzumiranje velikih količina meda. Naravno, za one slabijeg želuca, med neće pomoći, dodaje naš Clive.

Sljedeći kandidat je nešto sitniji. Kaže da se zove Sunny, rodom lisica. Naša lisica kaže da se ne osjeća udobno kada ju previše ispituju, jer je već nešto slično doživjela na suđenju vezanom za prošlotjedni napad na kokošinjac. Kažemo joj da se ne brine te da ćemo ubrzo biti gotovi. Nakon serije pitanja zaključujemo sljedeće: Grindhouse je za Sunny bio samo jedna predugačka filmska tortura. Previše krvi, previše nejasnoća, predugački dijalozi. Najviše ju je zasmetalo što nije prepoznala niti jednog jedinog glumca, a očekivala je minimalno Orlanda Blooma u ulozi jednog od istrebljivača zombija. Također, nije joj se svidio pomalo šovinistički stav dvaju redatelja spram ljepšeg ljudskog spola, koji je u filmu prikazan poput kakve robe za parenje. Napokon, priznaje da nije pogledala film do kraja, iako smo u formularu isključivo naznačili: ''Film pogledati u punome trajanju od tri sata i dvanaest minuta''. Sunny odlazi, a naš posljednji ispitanik sjeda za stolac.

Bijeli zec s nataknutim tamnim naočalama otpuhuje kolutove dima koji se uspinju po slojevima teškoga zraka. Miris nikotina i zelene trave.

Izgleda pomalo frustriran, te nam kazuje kako je tek izašla lisica čitavo vrijeme u kinodvorani stvarala neartikuliranu buku koja je smetala gledateljima u normalnom praćenju filma. Nakon logičnog prvog pitanja: ''Kako vam se svidio film?'', zec odgovara kako su mu očekivanja i više nego ispunjena. Rodriguez i Tarantino nadmašili su sami sebe, a on, koji je sve ove prethodne mjesece već napamet znao sve citate iz najava, napokon je odgledao film koji je dokazao da ima opravdano veliku medijsku pompu. Od detalja koje je izdvojio kao posebnije, istaknuli bismo: samo naizgled slabašne, ali opake žene, odličnu glumu, idealno hardcore trajanje povezano inovativnim lažnim trailerima koji uključuju najavu za film: "Werewolf Women of the S.S.", te naposljetku, prepoznatljivo duge tarantinovske dijaloge bez smisla.

Zec kaže da je gotovo zaplakao od sreće, ali Sunny ga je pretekla, samo što je ona plakala od muke. Medvjed je navodno zaspao sredinom filma, ali se probudio kad je počelo klanje. Pružamo mu ruku zahvale i sjetimo se da ne znamo njegovo ime.

Zec kaže samo: filmofil, ekstremni.

Zaključujemo kako su ukusi naših ispitanika sasvim različiti, a u skladu s time i njihova očekivanja. Svatko od nas traži neku drugu poruku u materijalu koji nam serviraju, samo je pitanje: Koliko je ta poruka dobra? Čini se da je taj dio ipak onaj s filmske strane jer dobar film uvijek će opravdati očekivanja većine.

Ekstremni slučajevi koji nas dijele na dva radikalna pola su druga priča, baš poput "Grindhousea".

Što očekujemo od filmova? Popunjavanje vremena, zabavu, pametnu poruku, urnebesnu akciju, melodramatski zaplet, ulaznicu u svijet nemogućeg i neostvarivog, presliku stvarnosti…

Sve to za sebe ili sve to zajedno, ovisno o senzibilitetu.