The Good, The Bad & The Queen

Četverac osim što iza sebe ima lijepu količinu tužbi za plagijat, ima i novu grupu, a i novi album. Ime jednog i drugog stoji u naslovu.

Supergrupe imaju koncentraciju koja je jednostavno predprogramirana za uspjeh. Doduše, ne uvijek poput Velvet Revolvera i doduše ne baš u potpunosti poput Audioslavea, ali za The Good, The Bad & The Queen iskreno ne znam što bih rekao osim da cjelina koju su isporučili nije uopće jednaka sumi dijelova koje su unijeli ta četvorka s kormilarom. Kormilar je mali od miks pulta, Danger Mouse. Producirao je album s najvećim hitom ljeta 2006. (Gnarls Barkley), a prije toga nabavio na internetu suhe vokale od Jay-Z-ja i na to prilijepio instrumentale od Beatlesa, dobio zasluženu slavu i sudsku tužbu zbog povrede autorskih prava.

Gitaru svira Tony Allen iz propalih The Vervea, koje su također tužili, ovoga puta Rolling Stonesi zbog posudbe jednog loopa u The Bittersweet Symphony, pjesme koju generacija posljednjih Titovih pionira najbolje poznaje kao završnu pjesmu filma "Okrutne namjere“, a koji je mlađariju tih godina podučio raznim stvarima. Bubnjeve udara Tony Allen, u sedamdesetima svirao s Femi Kutijem dok je ovaj čekao da mu netko napravi filter na tonskoj probi. Nije pretjerano zanimljiv jer ga nitko dosad nije tužio. Paul Simonon ovdje svira bas, a što drugo. Paul Simonon je legenda jer je svirao u The Clash. Točka.

Na klavijaturama, ponekad za tastaturom, ali uvijek na vokalu je Damon Albarn iz Blura i Gorillaz. Blur je generacija osamdeset i neke najbolje zapamtila kao one koje izvode onu stvar u FIFA 1998. Naime, oko te godine su prazni diskovi postali dovoljno jeftini da se masovnije peku, a stvar u pitanju bila je Song 2. Onda je iz benda otišao Graham Coxon i sve je otišlo k vragu. Nekoliko godina poslije došao je animirani eksperiment s Gorillaz gdje bi sociolog rekao kako u današnjem svijetu otuđenosti i podvojene tjelesnosti čak i glazba, koja je tinejdžerima bitna, može egzistirati virtualno u sastavu koji ne postoji. Ja bih rekao da se Albarnu posrećilo s Gorillaz jer su crtani simpatično i s velikom očima, pa to kod neke vrste ljudi izaziva efekt pod nazivom "Ajme, vidi ga, sladak je".

The Good, The Bad & The Queen je stvaran sastav i svira prosječno ništa posebno. Čovjek dobije dojam da su u izdavačkoj kući Parlophone rekli: "Snimaj šta 'oćeš, uvaljat ćemo sve to!" I Damon tako snimio skoro četrdeset i tri minute u jedanaest stvari koje su sve odreda poput grubih skica za pjesme koje još nisu dorečene kako bi trebale biti. Daleko od toga da je broj riječi proporcionalno bitan kvaliteti pjesme; recimo pogledajte Zadrugu i epohalnu Nemoj strat' sa samo jednom linijom teksta, ali kada prvi track pod naslovom History song ima u prvoj kitici dvanaest riječi od koji je jedna i član, onda stvarno treba čestitati Albarnu kako je ploču gurnuo u svjetsku distribuciju. Za obranu treba kazati da pjesma ima onaj Guns of Brixtonovski groove na basu i šteta da tekstualno barem ne ide približno u tom smjeru.

Nakon ravno 5.16 preslušavanja, sudeći po Last.FM, može se baciti uho još i na zadnju stvar po kojoj album nosi ime. The Good, The Bad & The Queen je priča o povratku kući ujutro kada kroz oblake izgleda sve čišće zbog Sunca, ali i činjenice da su čistači u žutom prali ulice, a vama je muka i više nemate cigareta. Pjesma je alegorija na loše stanje u Velikoj Britaniji i taj se motiv i indirektne usporedbe Thatcher-Blair vuku kroz cijeli disk, od prvog do zadnjeg sektora.