U bolnici "Sestre milosrdnice" simpozij o Miroslavu Krleži

Trideset godina od smrti velikog pisca Miroslava Krleže i šezdeset od osnutka Leksikografskog zavoda koji nosi upravo Krležino ime (utemeljen je potkraj 1950. godine) bit će obilježeni znanstvenom konferencijom koja počinje, ni manje ni više, nego u jednoj poznatoj zagrebačkoj bolnici. I to onoj Sestara milosrdnica, bolnici u kojoj su liječeni mnogi naši pisci, a neki slavni, budući nobelovci, poput Ive Andrića, i izliječeni. O tom zagrebačkom izlječenju Andrić opširno i nadahnuto piše u premalo poznatim pismima Zdenki Marković koja je svojedobno objavio Zavod za književnost i teatrologiju HAZU, a pripremio ih je Tihomil Maštrović.

O skupu u čast Krleži koji će početi 19. listopada u ustanovi prepunoj i književnih predsmrtnih tajni, ali i bijelih odora i nestrpljivih pacijenata, govori nam glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Vlaho Bogišić. – Zahvalni smo KBC-u “Sestre milosrdnice” i profesoru Rotimu, njegovu sjajnom ravnatelju, ne samo na tome što su nas prihvatili nego i zbog toga što nije trebalo tumačiti zašto želimo doći. Vinogradska je bila bolnica i Krležinih, vjerojatno i stoga što su ondje i onda radili dobri liječnici. No ta je bolnica za čitava svoga vremena više od zdravstvenog zavoda, pravi narodni, javni sustav. Utemeljile su je i uvele u život nekoć Krležine, a sada naše susjede, časne sestre iz Frankopanske. Tu bolnicu nije otvorio i parafirao ni kralj ni maršal, a i u socijalističkom razdoblju zapalo ju je da se zove po partizanskom liječniku koji je simbolizirao žrtvu, a ne pobjedu i hijerarhiju. Ako dobro razumijem, tek je sada uzdignuta u ono što je objektivno odavna, pravu sveučilišnu kliniku. Hrvatski pisci, najbolji među njima, umrli su u Vinogradskoj – Matoš, Ujević, Krleža, Marinković – a neki, ne bi se reklo slabiji, izliječeni. Ivo Andrić tako dobro da se još u našem svijetu susreo s Nobelom, a Ivan Goran Kovačić jednako dobro, pa je s cigaretom u ustima također časno otišao u narodnu legendu. Kada već govorimo o životu i smrti, Vinogradska je bolnica u kolektivnoj memoriji upravo ona vrsta kontinuiteta kakvih u modernoj Hrvatskoj nema odveć, ondje se nisu čekali dekreti i proračuni da bi se vrijednosti obnavljale i pripadale svima – veli Bogišić.

Opširnije pročitajte u Obzoru,prilogu Včernjeg lista od subote, 17. rujna.