Veljko Bulajić: Film o Vukovaru mi je stopirao Ivo Sanader - Film - Scena

Danas i sutra HRT će prikazati dva filma Veljka Bulajića “Bitka na Neretvi” (1969.) i “Libertas” (2006.). Prvi kao najuspješniji film nekadašnje jugoslavenske kinematografije, no ovoga puta ponovno aktualiziran nakon što ga je moskovski filmski festival nedavno uvrstio među deset najboljih ratnih filmova, s kojima će ponovno krenuti u redistribuciju po svijetu. Velika je to satisfakcija redatelju čiji film živi i dvadeset godina nakon raspada zemlje s kojom je bio poistovjećivan, ali nema nikakve dileme da film ima velike kvalitete izvan onodobnoga društvenog konteksta. Za “Libertas”, pak, Bulajiću je drago što će ga HRT prikazati u izvornom obliku, a ne kao seriju jer kao takav nije ni smišljen.

- „Neretva“ je na određen način postala fatalna za ovdašnju kinematografiju - kaže Bulajić.

- „Neretva“ je prikazana u gotovo svim zemljama svijeta, s oko 550 milijuna gledatelja! To je jedan od najgledanijih europskih filmova u zadnjih 30-40 godina. Od prihoda „Neretve“ nabavljeni su novi tonski uređaji u Jadran filmu, obnovljen je laboratorij, atelje, to je od čiste zarade. No, kada je nakon „Neretve“ zavladalo ludilo partizanskih filmova po Jugoslaviji, snimljena je „Užička republika“ koja je bila skuplja od „Neretve“, „Sutjeska“ također, nijedan od ta dva filma nisu prešli granicu zemlje. To su bili strahoviti financijski gubici.

Obično se govori kako ste vi financije i sve ostalo rješavali izravno s Titom...

- Ma, ni govora. Tri moćna strana partnera plaćali su sve te ogromne honorare za Yula Brynera, Wellesa i druge svjetske glumce, mislim da je naša strana samo platila Sergeja Bondarčuka. Kasnije je, za usporedbu, u „Sutjesci“ Richarda Burtona platila savezna vlada. Te priče o Titu, o njegovoj brizi o filmu, to je sve bezveze. On se petljao u film nije. Došao je u Jadran film pogledati film i nije dao nijednu primjedbu. Jednom je, kad je pročitao scenarij, jer sam mu gao prethodno poslao, imao primjedbu za jednu scenu i tu sam rekao: "U redu, to ćemo riješiti“. Ali film je doslovno onakav kakav sam htio. I danas, nakon četrdeset godina, potpisujem svaki njegov kadar.

Kako su nastajali takvi spektakli? Smatra se da ih je režim poticao kako bi dizao spomenike samome sebi.

- Ne, ne, „Neretva“ je savršeno moja ideja. Nitko mene nije zvao i rekao da napravim „Neretvu“. „Neretva“ je potekla tako što sam slušao od nekih ljudi priče o ranjenicima, tifusarima, o cijelom tom putu, to je bio moj osobni odnos prema ratu i ljudima. Tako je krenulo, a kasnije je, naravno, dobila društvenu potporu. No, nije ništa bilo forsirano da se to mora snimiti.

Iskreno, jeste li kod izbora tema za „Kozaru“ i „Neretvu“ ipak pomalo kalkulirali?

- A, pa normalna stvar. Svaki je od takvih filmova bio podržavan, samo je problem u tome što su mnogi podržavani pogrešno.

Nema pravog velikog filma o Domovinskom ratu. Vi ste pokušali nekoliko puta; početkom devedesetih kada ste željeli raditi film o četvorici pilota koji su bojlerima napunjenima s čavlima bombardirali srpsku vojsku, pa i prije nekoliko godina kada vam je iz samoga vrha države signalizirano da pripremite film o Vukovaru, pa je to odjednom palo u drugi plan.

- Bilo je ljudi koji nisu htjeli, bilo je jakih klanova koji su onemogućili nekoliko bitnih autora da realiziraju filmove, među kojima i mene.

Je li točno da ste tijekom priprema za realizaciju filma „Vukovar“ imali prvo dogovor, a onda razilaženje sa Sanaderom?

- Da, ali ne bih o tome.

Je li on stopirao realizaciju filma o Vukovaru?

- Da. U stvari, film su eliminirali neki njemu bliski, koji godinama ruju po hrvatskom filmu. Sada kada je Sanader u Salzburgu ne bih o tome više niti jednu riječ.