VIDEO: Djeca uče sve osim hrvatske povijesti

Miroslav Škoro u razgovoru za Javno otkrio je zašto se album zove 'Moje boje' i hoće li opet surađivati s kumom Thompsonom.

Miroslav Škoro je izdao svoj osmi album u karijeri koji je nazvao 'Moje boje'. U razgovoru nam je otkrio zašto se album zove 'Moje boje', kome je posvetio pjesmu 'Domovina', što misli o cajkama, Balaševiću, kumu Thompsonu...

- Kome ste posvetili pjesmu 'Domovina' sa svog novog albuma 'Moje boje'?

- To je pjesma u kojoj ja pokušavam otpjevati nešto svom trinaestogodišnjem sinu Matiji. Prošle godine sam mu je napisao za rođendan. Sve moje pjesme su nekome posvećene, a Matija nije imao niti jednu pjesmu. S ovom sam pjesmom imao osjećaj i potrebu tom djetetu objasniti neke stvari jer se on uvijek čudio kako ja nikada nisam imao play station ili televizor.  Ima jako puno stvari iz povijesti i života za koje naša djeca ne znaju, a čitajući i učeći sa svojim sinom vidio sam da naša djeca moraju znati koja su gospodarska bogatstva Švedske, dok švedska djeca ne moraju uopće znati gdje je Hrvatska. Ili moraju znati dijelove traktora što se proizvodi u Iowi, kad je bila Francuska revolucija i sve ostale podatke. Ne kažem da je to ne bitno za razvoj svakoga čovjeka, ali sam vidio da ima nekih stvari koje moje dijete neće nikada naučiti, ako ga ja ne naučim. Sve u toj pjesmi su fakti tj. činjenice koje nekome možda ne odgovaraju, ali su činjenice i nitko ih ne može pobiti. U 'Domovini' ima stih da moj stari Jugu nije volio i 'fakat' je nije volio, ima onih koji jesu, nekima je bila dobra, a nekima nije. Moj stari je imao dvije stvari kroz koje je mogao pokazati da je Hrvat. Mogao je kazati da navija za Dinamo ili Hajduk. I jedino što je u životu imao i mogao mahati s tim bilo je Dinamo i Hajduk. I to je bilo tako. Kad si curu upoznao, u to je vrijeme nisi mogao direktno pitati što si po nacionalnosti da ne bi sutra išao na obavijesni razgovor, već si je morao pitati za koga navijaš ili za koga ti tata navija da bi znao je li Hrvatica. To je danas nepojmljivo, ali je bilo takvo vrijeme. O tom vremenu pjevam svom sinu u 'Domovini'.

- Kad ste već spomenuli nogomet, jeste li išli s ocem na utakmice u Osijeku?

- Nisam išao s ocem na utakmice, ali kako sam znao pokojnog Luksa, Grnju, Čordaša i družio se s njima, jednom prilikom sam otišao na utakmicu. Igrali su Osijek i Vojvodina, završilo je 4-1 za Osijek, a ja niti jedan gol nisam vidio. Onaj što prodaje koštice i kikiriki viče: ''Koštice, kikiriki'', ja kažem: ''Daj jedne'' i u tom trenutku padne gol, ja kažem gdje, tko ga je dao, ništa nisam vidio. Za drugi gol su sokovi bili krivi i nisam vidio niti jedan gol. Ovako na televiziji sve vidiš, i reprizu gola, a i danas je previše nasilja na stadionu i ne vidim razloga zbog čega bi se netko tukao na stadionima i okolo njih i  takvo okružje me uopće ne privlači. Otac me nije vodio na utakmice jer nismo imali novaca za kartu, nego smo slušali na radiju prijenose utakmica. Žao mi je što je tome tako jer sam živio u državama gdje su pravi obiteljski festivali odlasci na utakmice, a kod nas nikad ne znaš hoćeš li se vratiti čitave glave poslije utakmice.

- Zbog čega ste novi album nazvali 'Moje boje'?

- Morao sam album nekako nazvati, a da ga nazovem Škoro četiri ili dva ili po godini, malo mi je pretenciozno pa sam htio po nekoj pjesmi, ali nisam se mogao odlučiti koja je to pjesma, a da je bolja od ostalih. Možda malo prepotentno zvuči, čini mi se da sam napravio album s desetak ujednačenih pjesama i da sam bilo kojoj od njih dao prednost bio bih nekorektan.

U principu sam našao taj izraz gdje pokušavam kazati, ja imam 46 godina, ovo mi je osmi album, zadovoljan sam s njim i mogu svaku pjesmu braniti mišlju, riječju, djelom i propustom i to su te moje boje, emotivne, glazbene, ljudske boje iza kojih stojim, ali nisam ih namjerno apostrofirao na način da je to paleta boja pa ćemo ih složiti. Neka svatko odabere svoje boje, ja uvijek volim pisati pjesme koje imaju neku poruku ali otvaraju mogućnost da svatko dođe do zaključka.

- U Hrvatskoj mladi masovno slušaju turbo folk, kakav je Vaš odnos prema turbo folku?

- Mladi ljudi imaju neka mjesta gdje se nalaze, izlaze, druže. Zahvaljujući ovoj digitalnoj revoluciji i tehnologiji i vremenu u kojem živimo možete vidjeti na Facebooku da ima ljudi koji vole cajke i pokreću inicijative - idemo na ovu ili onu cajku, ali puno ih ima i koji su protiv toga. Naši mladi ljudi žive u vremenu iz kojeg bi trebali znati izvući puno toga jer je blagodat velika kad oni više ne trebaju umočiti prst u more da bi bili u vezi s cijelim svijetom, nego imaju internet gdje su u stvarnoj vezi s cijelim svijetom. U krajnjoj liniji postoji svjetski poznatih glazbenika i pjesama koje kad bismo ih raščlanili i analizirali, vidjeli bismo da su daleko skandalozniji nego stvari oko kojih dižemo buku. Nisam ja taj koji će odrediti hoće li Lepa Brena doći na neku televiziju, a ako ona nije cajka, ja ne znam tko onda je.

- Jeste li nastupali u Srbiji, jesu li Vas zvali?

javno192-.Miroslav Škoro

- Bio sam u Subotici u Vojvodini gdje je jedna velika enklava Hrvata i mislim da je moja obaveza bila otići kod njih i početkom ove godine sam otišao tamo. Oni imaju Veliko bunjevačko prelo i meni je bio veliki gušt u jednoj Subotici, Vojvodini koja je sada dio Srbije pjevati normalno svoj repertoar ne podilazeći nikome. Bilo je vrlo emotivno i jako lijepo, a ovi drugi iz Srbije me nisu nešto pozivali i to razumijem zašto nisu.

- Neki Vas zovu hrvatskim Balaševićem, smeta li Vam usporedba s njim?

- Jedno vrijeme me je ljutilo jer nisam htio da me uspoređuju s čovjekom koji ima neke stvari dvojbene, ali s druge strane svi smo mi na neki način dvojbeni. Bio sam jednom davno u prilici vidjeti koncert gdje se on jako ružno izražavao o Albancima što mislim da ne bi trebala biti odlika nekoga tko se bavi nečim što se zove kultura i odlika nekoga tko je ambasador dobre volje. Među svakim narodom ima dobrih i loših, ali ne treba generalizirati, kao što je on to jednom prilikom napravio. Nemam se što ljutiti jer me tako zovu budući da se on izvanredno igra riječima, veliki je majstor svoga posla, umjetnik iza koga će ostati puno pjesama i on je stariji od mene, ali baštinimo isti atar. On je s lijeve, a ja s desne obale Dunava i jednako nam je ravno i vjerojatno su nam asocijacije i teme slične. Znači, ako i njemu i meni spomenete ribu mi ćemo pomisliti na šarana, dok će jedan Gibo pomisliti na škarpinu u to budite uvjereni, a ako kažete voda pomislit ćemo na Dunav. Prema tome, teme su nam slične, stariji je, prvi je počeo i onda je normalno da kažu kako ja sličim na njega, isto kao što će netko danas sutra ličiti na mene, ne daj Bože, ali neće se to dogoditi, sigurno.

- Možemo li uskoro opet očekivati suradnju na glazbenom planu s kumom Markom Perkovićem Thompsonom?

- Mi smo radili zajedno nekoliko pjesama koje su ostavile traga, znači imali smo razlog. To nije bio razlog kao ti si meni kum, ja tebi, hajdemo nekoga prevariti. Ukoliko bi se dogodio neki kvalitetan razlog, neka pjesma sigurno bih surađivao. Međutim, čini mi se da u glazbenom smislu trenutno svatko od nas radi jednu priču u kojoj smo se više okrenuli sebi i načinu na koji doživljavamo iste stvari. Život je pred nama i nikad nije kasno za suradnju.

- Na kraju, kad će krenuti koncertna promocija CD-a 'Moje boje'?

- Rezervirali smo 19. i 20. studeni ove godine zagrebačku Arenu i iz nje ćemo krenuti na turneju moj bend i ja po čitavoj Hrvatskoj. Pogledajte video prilog Djeca uče sve osim hrvatske povijesti.