VIDEO: U Zagreb bih mogao dovesti pola Hollywooda

Užas je isti u Gazi i u Auschwitzu. Ne znam kako pomiriti dvije strane, jer da znam otišao bih u Knesset i predložio, iskren je Lustig.

Branko Lustig, svjetski poznati producent filmova čiji je rad ovjekovječen s dva prestižna zlatna kipića za film "Schindlerova lista" i "Gladijator" predsjednik je trećeg Jewish film festivala koji će započeti ove nedjelje.

Oskarovca Lustiga, koji je 20 godina proveo u studijima Hollywooda, zacijelo malo kome treba posebno predstavljati, a u razgovoru za portal Javno otkrio je što misli o ratu u Gazi, filmu u Hrvatskoj, suradnji sa slavnim glumcima i redateljima, te o stanju u hrvatskoj kinematografiji.

Uz to ispričao nam je priču o jednom radnom danu producenta u Hollywoodu.

U Hrvatskoj se više-manje zna što ste sve postigli u Hollywoodu, međutim manje je poznato kako ste stigli do te filmske Meke?

- Do Hollywooda sam dospio avionom... (smijeh). Radio sam serije "Rat i sjećanja" i "Vjetrovi rata". Redatelj je, ne znam zašto, nakon prve serije "Vjetrovi rata" jednostavno rekao kako ne može više bez mene... I, ne, nije bio homoseksualac.

Pozvao me da dođem, da mu pripremam film. To sam shvatio ozbiljno, pa sam otišao sam u Ameriku i vratio se natrag, snimao sam po Europi. Kada je snimanje u Europi završilo, pozvao me ponovno u Ameriku kako bih s njime priveo seriju kraju. Ostao sam, a nakon toga učlanio me je u Društvo filmskih djelatnika. Kasnije sam radio na televiziji. Snašao sam se.

Kako izgleda jedan radni dan producenta u Hollywoodu?

- Prvo, morate se ustati na pravu nogu. Ako se ustanete na krivu nogu, onda dan ide jako, jako krivo. Ako se ustanete na pravu nogu i ako svi suradnici slušaju, ako je sve dobro pripremljeno, onda producent nema ništa drugo nego da ujutro svima naruči kavu i kaže: ''Dobro jutro!'', da se nasmiješi i ostane nasmiješen do navečer.

Koga biste od gostiju iz inozemstva rado doveli na Jewish film festival?

- Ljudi bi došli kada bi imali razloga doći, kada bi festival imao novca da im plati put.

Branko Lustig Photo Tina Grdić

Mogao bih dovesti pola Hollywooda kada bi im platili put i hotel. Ti su ljudi naučeni putovati prvom klasom i svi naviknuti spavati u apartmanima, dobro jesti i piti.

Koje inozemne glumce cijenite?

- Najdraži mi je glumac Russell Crowe, moj prijatelj. Jako volim Liama Neesona i naravno, Stevena Spielberga kojega obožavam.

Kako je započela vaša priča sa Spielbergom?

- Spielberg je mene pozvao. Saznao je da sam bio u logoru i pitao bi li htio s njime raditi film.

Jeste li tijekom rada u Hollywoodu s tamošnjim glumcima dolazili u konfliktne situacije?

- Nisam. Teško se osam godina slagati., koliko sam se slagao s Ridleyjem Scottom. Rastali smo se kada smo prestali dijeliti ista mišljenja.

Ljudi ni u brakovima ne ostaju osam godina, a mi smo toliko dugo radili filmove. Baš je nedavno Žuži Jelinek u jednoj emisiji izjavila kako ljubav prođe, traje četiri godine i gotovo, pa ostane prijateljstvo. Nakon osam godina među nama nije ostalo ni prijateljstvo, pa smo se razišli.

Kako, prema vašem mišljenju, Hrvati gledaju na domaći film?

- Smatram da se na ovim prostorima film shvaća olako. Predavao sam na Akademiji dramskih umjetnosti, svi misle da je tamo lagano.

Međutim, iza toga stoji puno posla i rada. Nitko ne shvaća da je najvažnije to da treba čitati, čitati i čitati, pisati, napraviti dobre scenarije. Dobar film se može napraviti jedino s dobrim scenarijem. Dobar film ne dolazi preko noći. To je najvažnije znati.

Jednom ste u nekom od tjednika izjavili kako bi bilo bolje da je Jadran film ostao u državnim rukama. Stojite li i dalje iza tog mišljenja?

- To sam svojevremeno rekao. Da je ostao u državnim rukama, s obzirom na to kako se sve odvilo - propao bi.

Što se trenutno događa s Jadran filmom?

- Ljudi iz Jadran filma, koji je sada privatno poduzeće,  zaista se trude da dovedu druge ovamo.

Danas više kinematografija ne može biti sama, posebno ako je riječ o maloj, kao što je naša. Kinematografija danas najviše uspijeva kad je rađena u koprodukcijama, recimo hrvatsko-engleskoj-nizozemsko-francuskoj koprodukciji, ili na primjer englesko-američkoj. Tada se bolje prodaje u svijetu i to je jedini način da prosperira.

Vinko Grubišić je pristojan momak, a ako u Jadran filmu nastave kao što su počeli i ako uspiju dovesti strane partnere, sve bi moglo ispasti jako zgodno.

Umjetnički kadar koji se odgaja na Akademiji bi se s tehničkim kadrom Jadran filma i inozemnom koprodukcijom mogao spojiti u nešto jako zgodno, što bi moglo, na razini hrvatskog filma funkcionirati kao što je nekada.

Predavač ste na Akademiji dramskih umjetnosti. Prepoznajete li neke nove talente? Biste li nekoga posebno izdvojili?

Branko Lustig i Nataša Popović, direkotrica festivala Photo Tina Grdić

- Mislim da su studenti puni entuzijazma i puni volje. I ako bi se još prihvatili mog savjeta da pišu i čitaju i da malo dulje rade... A ne samo da skoče i pristanu na nešto čim dobiju novac. Treba se dobro pripremiti i tek onda raditi.

Koga iz domaće kinematografije cijenite?

- Branka Ivandu, on je drag čovjek, sposoban redatelj i jako dobar pedagog.

Poznato je kako s njime u suradnji pripremate novi film? Recite nam nešto više o tome.

- Ivanda pokušava napraviti film o Lei i Dariji. Nadam se da ću moći pomoći koliko god budem mogao kako bi se napravio kvalitetan film. Tema je zaslužila da se baci na filmsko platno i da ljudi vide tu priču.

Naime, riječ je o jednoj mladoj glumici koja je ovdje živjela 1937., 1938. godine, a plesala je za Hrvatsko narodno kazalište. Igrala je s našim famoznim redateljem Titom Strozzijem i dala je tom dječjem carstvu prekrasne predstave.

Nakon toga dolazi Darija, djevojčica iz Osijeka, koja je također bila dobra u plesu i glumi. Bile su nerazdvojne do pojave nacizma. Leu je nacizam odnio u Auschwitz gdje je umrla, a Darija je krenula za Berlin, Beč, snimala za UFU, no i ona je također nestala.

Imate li favorite u domaćem glumištu? Koga cijenite?

- Radu Šerbedžiju, Mustafu Nadarevića, Gorana Višnjića i Bojanu Gregorić.

Sve se više filmova pojavljuje na internetu, ljudi ih češće gledaju u svojem domu. Zjape li kina prazna?

- U svijetu ne. Recimo, Box Office u Americi ima po 64 milijuna dolara za tri dana. To znači da jedan film igra u četiri i pol tisuće kina i da u kinu svaki dan ima prosječno šest tisuća gledatelja.

Kako po tom pitanju stoje stvari u Hrvatskoj?

- Kina ovdje zjape prazna, jer su filmovi nažalost takvi kakvi jesu i publiku ne zanimaju.

Ali, kada igra dobar film vjerojatno i ovdje napuni kina. Ali, ponavljam, današnji filmovi su loši  Pritom ne govorim o hrvatskim filmovima, već načelno.

Američki filmovi su jako loši. Ljudi u Europi gledaju dobre filmove, ljudi u Americi gledaju entertainment, znači - jedu kokice. Prema tome, kada igra dobar film, kina su puna, kad igra loš film, kina su prazna.

Znači li to da su danas filmovi loši?

- Filmovi nisu slabi, ali ima mnogo slabih scenarija. Danas na Cannesu igraju jako dobri filmovi, a takvi će biti i na našem festivalu, jer smo mi takve izabrali. Svi imaju veliku prođu u svijetu.

Problem je u tome što je produkcija pala. Ljudi su zainteresirani, međutim kvaliteta filmova nije onakva kakva je nekoć bila, bilo da je riječ o holivudskim, londonskim, francuskim ili hrvatskim filmovima.

Jesu li troškovi snimanja filma manji u Americi, Europi ili Hrvatskoj?

- Troškovi u SAD-u nisu manji. Ali, mogućnosti u toj zemlji dovode do jeftinije proizvodnje, iako bi u Europi snimanje filmova trebalo biti jeftinije. U Hrvatskoj nemamo financijsku konstrukciju.

U Americi svaka od 51 države daje inicijativu oslobađanja poreza ili daje nadoknadu kako bi se u njihovoj zemlji snimao film, pa on stoji manje za filmske radnike.

Primjerice, film od 10 milijuna dolara u Louisianni će dobiti 30 posto inicijative te države, što znači da se za svaki potrošeni dolar dobije 30 posto natrag. To znači da film više ne stoji 10, već 7 milijuna dolara. Ako se film unaprijed uspije prodati nekome, tada postoji mogućnost da film košta 3,5 milijuna dolara.

Tada je jeftinije nego u Hrvatskoj, gdje bi za isti trebalo platiti 10 milijuna.

Kako se taj problem riješio u drugim državama, a što bi se trebalo učiniti drukčijim u Hrvatskoj?

- Hrvatska bi trebala izmisliti neke mogućnosti, recimo da proizvodnju filma oslobađa poreza, ili da daje neke benficije, kao primjerice u Beču.

Ako u glavnom gradu Austrije snimate film u muzeju, palačama ili bilo kojem mjestu u državi, onda država za to daje 30 posto popusta. U Mađarskoj se tako dobije 20 posto popusta, Česi su davali više od 25 posto popusta, pa su svi filmove snimali u Pragu.

Branko Lustig

Danas, otkako je Češka u Europskoj uniji, više nitko ne ide u Prag, čak ni u Budimpeštu. Sada će se sve preseliti u Ukrajinu.

Hoće li se preseliti i u Hrvatsku?

- Možda u Hrvatsku, ako se iznjedre ideje koje bi smanjile cijenu. Nije pitanje u jeftinoći, nego je pitanje na koji način učiniti konstrukciju kojom bi snimanje postalo jeftinije.

Što publika može očekivati na ovogodišnjem Židovskom filmskom festivalu?

- Ove godine dolazimo s jednom novom idejom, cijeli festival je posvećen mladima. Onima koji su umrli tijekom holokausta. Milijun i tristo mladih je pogubljeno u holokaustu.

Kada smo o tome razgovarali došli smo do zaključka da moramo napravili filmski festival o svim mladima. I onim mladima koji su umrli u Vukovaru, Srebrenici, Gazi, Darfuru, Ruandi.

Gdje god mladi ljudi i djeca umiru, to je tragedija. Nije bitno jesu li židovi, katolici ili muslimani.

U ovaj festival smo ušli kako bismo ga posvetili žrtvama rata diljem svijeta.

Na spomen židovstva ljudima je uglavnom prva asocijacija holokaust.

Imamo 28 filmova, od kojih je osam igranih, na temu djece koja umiru u ratu. Festival će otvoriti žrtve rata, dovest ćemo dvoje djece, brata i sestru čiji su roditelji bili pogubljeni u jednome danu u Vukovaru. I kao takvi oni su žrtve rata i spadaju u tu temu. Nisu Židovi niti imaju veze sa židovstvom, ali su žrtve rata.

I nije istina da Židovski filmski festival mora biti povezan sa židovstvom. Holokaust je počeo negdje oko 1937. godine, kada se dogodila Kristalna noć, a trajao je do 1945. godine. U osam godina Nijemci su uspjeli pobiti više od šest milijuna Židova jer su bili dobro organizirani.

Festival ima i druge teme, a židovska nacije ima i druge filmove. U Izraelu rade fenomenalne komedije, mi smo na festival doveli tri filma koja će biti prikazivana u podne, i to jednog od najvećih svjetskih komediografa – Ephraima Kishona.

On je pisao scenarije, koji su fenomenalni. Ima i smijanja, nema veze s holokaustom. Imamo filmove koji govore o židovskim problemima unutar Izraela, dokumentarne filmove o uzgajanju krastavaca, što opet nema veze s holokaustom.

Mi ne želimo da se holokaust ponovi, ali mi nikada nećemo ni zaboraviti. Uvijek mislimo na holokaust kao na nešto što je bilo strašno. No, svi mi Židovi idemo dalje.

Interesantno je da židovski umjetnici ne idu toliko u Ameriku, kao nekada. Ostaju u Izraelu i rade filmove po svijetu, i to dobre filmove.

Što mislite o ratu u Gazi?

- Rat u Gazi je nepravda koja je počela 1945. godine kad su Arapi otišli iz Palestine. Ta nepravda, za koju su Englezi krivi, sada se vraća. Jako je teško reći zašto se to događa ako ne živite tamo, pa čak i ako živite.

Photo javno100

Jedan crtani film, koji ćemo prikazati na festivalu, a koji je jedan od najboljih u svijetu u tom žanru zove se ''Valcer s Bashirom''. On će vam dati odgovor na pitanje zašto se to događa.

Sve je počelo u Libanonu i nastavlja se. Ljudi ne zaboravljaju i osvećuju se, imaju pravo na život.

Moraju naći međusobni mir, jednu državu i moraju se nekako na tom komadu zemlje snaći, jer je taj komad zemlje jednima i drugima ostavljen.

Gleda li svijet na Izrael, osobito nakon posljednje ofenzive na Gazu, drugim očima?

- Gleda malo drukčije. Ima mnogo ljudi koji se uopće ne brinu oko toga. Ima toliko ljudi koji preko toga prelaze. Oni koji se brinu gledaju malo drukčije. Svi koji gledaju tu situaciju željeli bi da se smire i pomire.

Mi na festival dovodimo Yair Dalala, pjevača čiji su najbolji prijatelji Arapi. On je jedan od dokaza kako može postojati simbioza između arapske i židovske glazbe. Na bazi glazbe on pokušava pomiriti ta dva svijeta. Znači, postoje ljudi koji razmišljaju o pomirbi.

Ne znamo jeste li vidjeli fotografije nakon ofenzive na Gazu, a koje su kasnije uspoređivane s onima iz logora smrti nastalih za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Među njima postoje frapantne sličnosti. Što o tome mislite?

- Sve slike koje govore o užasima nalik su jedna drugoj. Užas je isti u Gazi, kao i u Auschwitzu. Nema razlike između Gaze, logora kod Prijedora i Auschwitza. Svaki užas je isti.

Ne može se reći da je užas u Ruandi manje strašan od onoga u Dachauu ili Auschwitzu. Ja, koji sam preživio Auschwitz, smatram kako je važno da postoji ljubavi prema ljudima.

Dijete u Trećem Reichu i djeca s Bliskog istoka Photo mwcnews.net

Malim Arapima već u školi ulijevaju mržnju prema Izraelcima. Izraelci se gledajući na drugu stranu žice automatski brane jer se boje.

Kako biste vi pomirili dvije strane?

- Lani smo na festivalu prikazali dokumentarni film u kojem se pokušalo Izraelce i Arape smjestiti u jednu školu. Ne moramo ići tako daleko, to isto pokušavamo u Vukovaru.

I mi pokušavamo ostvariti mir, koji je vrlo teško napraviti. Treba pokušati pričati s ljubavlju o problemu, izmiriti te dvije strane. No, ne znam na koji način, postići to međusobnim ženidbama, naseljavanjem, davanjem posla, prihvaćanjem ljudi u jednu i drugu stranu...

Da znam odgovor otišao bih u Knesset i predložio bih ga. Ali ne znam.

Razgovor s cijenjenim Brankom Lustigom pogledajte u našem videoprilogu: U Zagreb bih mogao dovesti pola Hollywooda