VIDEO:Vokalno instrumentalni Stvarnosni Doživljaj

Hrvatska ima sve veći broj tzv. reality showova, a pitanje je koliko su isti efektni i konkurentni kvalitetom, uspoređujući sa svijetom.

Vokalno instrumentalni Stvarnosni Doživljaj iliti Reality show u kojem se pjeva. Taj model televizijske zabave, preuzet iz stranih država u kojima se kreativnost cijeni, preuzet je i kod nas prije koju godinicu i polučio je prilično dobar uspjeh, s obzirom na karakteristiku koja veže ljude diljem svijeta, a koja je krvožedna želja za uvidom u tuđe mane, loše momente, propast svega ikad, i naravno, želja za smijehom.

U stranim državama se u tom tipu emisija vrti tolika količina novca, da se budžetima pojedinih može kupiti svemirska letjelica koja bi išla čak možda i malo dalje od mjeseca. U našoj državici budžeti su znatno manji, ali i dalje omogućuju scenografiju makar na razini prosječne jemenske dnevne sobe subotom, kada obitelj koja tamo obitava očekuje važne goste. Kvaliteta voditelja takve emisije je već na nivou scenografije. Jedna od takvih je Showtime.

Grub odnos koji jamči veliku gledanost

Naime, u svjetskim okvirima predvodnici tj. najistaknutije emisije tog tipa su definitivno ''Idol series'', koje su mijenjale naziv s obzirom na zemlju u kojoj su emitirane i smjer glazbe koju zastupaju. ''Pop idol'', ''American idol'', i dr.. Zajednički nazivnik svih tih emisija je Simon Cowell, najnemilosrdniji član žirija bilo kakve emisije IKAD. Duhovit k tome, iako posjeduje tendenciju pretjerivanja, no to je dio šarma koji ide uz njegovu priču. Eksplicitno vrijeđanje loših kandidata, eventualno jedva zamjetno klimanje glavom kao znak odobravanja, te jako, jako rijetko šok kvalitetom kandidata koje je inicijalno želio pokopati komentarima jer, to je ono što čovjek radi.

Jedan od kandidata koji je dotičnog oduševio je Paul Potts, neugledni prodavač mobitela koji je tvrdio da je u show (Britain's got talent) došao pjevati operu. Podsmijeh na prvu prerastao je u vidljiv šok stvarno nevjerojatnih proporcija za dotičnog, a jedna od sutkinja te suvoditeljica Amanda Holden, nakon svakog nastupa momka koji je došao pjevati operu brisala je suze u nevjerici. I evo nam eksplicitnog primjera prepoznavanja kvalitete sa strane mjerodavnih.

Prvo pa muško

Kod nas je prvi show tog tipa bio ''Story supernova music talents'' s članovima žirija od kojih se isplati izdvojiti Miroslava Škoru, koji se od samih početaka tog tipa emisija u Hrvatskoj jedini izdvojio britkim, duhovitim i nerijetko ne toliko suptilnim komentarima na račun kandidata, iako i dalje prilično udaljen od originalnog ''bad boy Cowella''. No, pružao je dovoljnu količinu zabavnih komentara da čak i oni sami mogu zadržati gledatelja pred ekranom.

No opet, scenografija je bila upitne kvalitete, matrice na koje su pjevali kandidati bile su sumnjive kvalitete, iako i dalje puno bolje od recentne showtime produkcije, a voditelji, kao što se do sada da naslutiti…pa, kvalitativno miljama od današnjih.

Kvaliteta hrvatske produkcije

Danas imamo showtime, kako je već spomenuto. Showtime kandidate ocjenjuju dvije profesionalne prispodobe i jedna koja nije čak ni to. Sad, na stranu to jesu li oni meni simpatični ili ne, ali ne znaju što rade. Ok, nije na stranu, Banović mi je dno dna. Željko je loš, Husarica je isto loša. Mia Kovačić odrađuje svoj posao korektno, iako ju stilisti oblače te šminkaju u blage horor varijante kroz zadnje dvije epizode. Iznimka bi donekle mogao biti Ivan Vukušić koji je zanat pekao na Z1 televiziji, te je barem pola koplja ispred ostatka ekipe ne samo spontanošću, nego i količinom profesionalne suzdržanosti presvučene suptilnom dozom zabavne neformalnosti.   

No, objasnimo prvo zašto je žiri u ovoj emisiji iznimno loš. Kandidati nemaju nikakve veze s tim. Jacques, Željko ili čak Ivek, meta većine viceva domaće produkcije u zadnjih godinu i pol je buraz. Baš to, buraz. Sa svima si je na ''buraz'', ''stari'', ''faco'' i sličnim izrazima. Tulumski srednjoškolski nivo komunikacije nije nešto što se očekuje od suca takvog Stvarnosnog Doživljaja, niti pokazuje ikakav autoritet. No, recimo da ispada simpatičan na nekakav dječji način. Što nije nužno kompliment u kontekstu ove emisije. Ivana Husar je oduševljena svime i svima. Sunašce maleno. Ne znam koliko njih plaćaju, ili jesu li jednostavno ušli u emisiju bez kičme, no toliko poltronstvo pred kandidatima je već nešto nevjerojatno. Koliko god talentirani bili.

Boris Banović. Posebno poglavlje ove emisije. Dočim Jacques ili Ivana posjeduju strukovno znanje, neosporno velik talent i respektabilnu količinu iskustva u polju rada kojime se bave, Banović ne posjeduje niti jedno od toga, a i televizičan je poput onih novih skočimiševa koje su nedavno otkrili u pustinji. Momak je samoprozvani Fashion Guru, ok, ne samoprozvani, novaTVprozvani. Oni jako vole stvarati ''zvijezde'', misleći da će sama činjenica da je netko na televiziji gledatelju dati naslutiti da zna što priča. Nazalnog vokala što iste sekunde tjera čovjeka na vizualizaciju usamljenog vuka s prehladom kako urliče na proplanku u noći punog mjeseca, dikcije osnovnoškolske pretenciozne štreberice pri čitanju zadaćnice na dan škole, te apsolutnog neukusa u oblačenju, ironično, predstavlja komentatora te ocjenjivača dojma modne komponente kandidata i ''bad boya'' žirija. Komentari su mu toliko opaki da bi se djevojčica s terminalnim strahovima na pragu ozbiljne patologije prije prestrašila Michaela Jacksona u rozoj haljini koji ide ''hi-hi''.

No, imamo talentirane kandidate. Malena Franka je fantastična, Mijo Lešina je mrak, a i onaj Linkin Park iz Varaždina je odličan. Ostale ne mogu doživjeti kak treba jer su dislocirani po jednom ili više kriterija koji me i ne zabavljaju toliko, a ipak su simpatična bagra, pa bolje da ne pišem o tome.

Tha real showbiz, dawg!

Paralelno, na MTV-u se događa ''Making the band IV'' u kojem P. Diddy feat. Puff Daddy vs. Puffy odlučuju tko će biti nova četiri bogobojazna momka koji pjevaju o ljubavi, životu, velikim bazenima, milijunima novca i skupim drogama, te tako tvore novi ultramoderni hit boy band. No, to je stvarno show. Oni se mrze, vole, podmeću si, mrze se verbalno, Puffy im nakon što su se masu vremena borili da uđu u kuću koja označava prolazak u finale emisije infiltrira 16 novih momaka, netom izabranih, te se te dvije skupine jako ne vole, pogledavaju se kao ljuti akteri španjolskih sapunica, idu čudno obrvama, bore se pjevanjem….to je show.

Puffy nije opasan ni otrovan kao Simon Cowell. Zapravo je prilično dosadan. No, Puffy je u glazbenim krugovima sinonim za kvalitetu kompletne showbiz produkcije, novac koji ista nosi sa sobom i kao takav se i postavio. Prekaljeni profesionalac koji će bez dlake na jeziku reći dečku da je stvarno jako talentiran i da će vjerojatno na osnovi talenta okrenuti respektabilnu količinu 'punani', ali da high class showbizu nije dorastao. A i ti momci, na moje veliko žaljenje, imaju puno veću količinu talenta i znanja nego na showtimeu ili bilo kojoj od licencnih emisija rađenih u Hrvatskoj.

No, mala država, malene ambicije i relativno dosadna politička korektnost voditelja i sudaca jednostavno ne dopuštaju da se taj uvjetno rečeno ''show'' razmaše do proporcija koje su mu potrebne da bi bio doista kvalitetna zabavna emisija koja može parirati originalnim uzorima.

A i gledanje na 16:9 televizoru može izazvati tikove, pucanje poneke kapilare i naginjanje na desno.

Znate vi dobro zašto. ;)