AUTOR agencija vlm
IntervjuNajnoviji članci
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

11. STUDENOG 2011. 10:20h

Vlasta Ramljak: Moja unučica Mija me jako podsjeća na mojeg pokojnog Zvonka

Vlasta Ramljak i Julijana Matanović

Foto

Scena
0

Tekst

Kad je doktorica Rubin rekla: “Evo”, a ja svoju unuku Miju prvi put uzela u ruke, nisam se bojala da će mi skliznuti, nikakav strah nisam osjetila. Pustila sam suzu radosnicu i pomislila kako se život poigrava s nama. Jedan ode, drugi dođe. Odmah sam uočila sličnost sa svojim Zvonkom. Možda je to bilo samo u mojoj glavi, ali ti prstići, noktići, oblik glave, kosica, duga, u krug... – sve me podsjetilo na mog pokojnog supruga. I sestra Tea potvrdila mi je da unuka i djed imaju puno zajedničkoga. Jako sam bila ponosna što mu sliči – kaže glumica zagrebačkog HNK Vlasta Ramljak, koja je u samo godinu dana pretrpjela veliku tragediju, a potom i doživjela neopisivu sreću.

Upravo joj je unučica Mia, koja se rodila sedam mjeseci nakon smrti voljenog supruga Zvonka, pomogla prebroditi bolno razdoblje. Njegov iznenadni odlazak svima je bio veliki šok. Vlasta je tog vrućeg kolovoškog dana 2010. godine putovala u Varaždin, gdje je na Špancirfestu trebala odigrati predstavu. Javili su joj groznu vijest, otkazala je predstavu i vratila se u Zagreb.

– Na smrt se nikad ne možeš pripremiti. To više što je Zvonko otišao bez naznake i bez pozdrava. Nije bio bolestan. Da je samo rekao – ne osjećam se dobro, taj dan bih ostala s njim. Imao je jak moždani udar, tako silovit da je otišao u hipu. Ostavio me zbunjenu, punu bola. Još tog jutra, kad sam odlazila u Varaždin, bio je silno uzbuđen, radovao se svatovima naše kćeri Ivane. Pozivnice su već bile gotove, sve dogovoreno, a Zvonko je smišljao jelovnik, unosio ga u kompjutor. Odgodili smo vjenčanje koje je trebalo biti 2. listopada. Tjedan dana poslije pokopa Ivana mi je rekla da je trudna. I tog dana kad je Zvonko umro znali su da stiže beba. Čekali su da se vratim iz Varaždina pa da nam to kažu zajedno. Moj Zvonko nažalost vijest o trudnoći jedine kćeri nikad nije čuo – govori Vlasta.

Nakon suprugove iznenadne smrti utjehu je našla u poslu. Tih mjeseci puno je radila. Već su počele probe za “Adagio” Lade Kaštelan, a ona se ekipi pridružila nakon dva tjedna. I tada se pokrenula mašinerija: imala je puno predstava, gostovanja, što joj je umnogome pomoglo da se trgne. Nije bilo puno vremena da razbija glavu pitanjima ‘kako, zašto’. Ivana i Eugen vjenčali su se krajem prosinca 2010., a Vlasta je i dalje puno radila. Kako je trudnoća njezine kćeri odmicala, Vlasta se raspametila od kupnje.

– Stalno sam obilazila dječje dućane. Kupila sam i puno toga što nije trebalo, a meni se svidjelo. Prodavačice su me znale upitati: “Kolika je beba?”, a ja odgovarala: “Još se nije ni rodila”. One su me zbunjeno gledale, a ja se samo smješkala. Kad bih dolazila u garderobu, moje bi cure u kazalištu govorile: “Evo je, opet ide s vrećicama”. Onda bismo sve izvadili iz tih vrećica, gledali, smijali se. Kupovanje mi je tada posebno činilo veliko zadovoljstvo. I sada me to raduje, mada znam da pretjerujem. Ima, naime, stvari koje Mia nije ni stigla odjenuti – priznaje.

Vlasta je bila prisutna i na porođaju svoje prve unuke. Sa zetom s kćeri ušla je u bolnicu i cijelo vrijeme bila s Ivanom.

– Odjenula sam bolničku uniformu i rekla: “I ja ću biti prisutna na porođaju” – prisjeća se tog sretnog dana.

Obradovala se kad je u rađaonici ugledala babicu koja je prije 28 godina i njoj pomogla roditi Ivanu. Sestri Tei je, dan kad je Vlasta Ramljak dobila unuku, bio zadnji dan na poslu uoči odlaska u mirovinu.

– Obradovala se kad nas je ugledala i odmah rekla: “Vlasta, i ja hoću biti prisutna”. Cijelo je vrijeme bila s nama i pričala Ivani: “Kad je tvoja mama tebe rađala...” Satima sam bila uz svoju kćer, gladila je po kosi, hrabrila, a u jednom mi je trenutku sestra Tea rekla: “Vlasta, treba ti pauza, barem kavu popij”. Poslušala sam ih i otišla u njihovu kuhinju. A onda je opet u meni proradio nemir, ustala sam i rekla: “Ja moram ići tamo”. Sestra mi nije dala. Smirivala me riječima: “Ništa joj neće biti, samo popij tu kavu u miru” – govori poznata glumica.

A kad je napokon svoje prvo unuče uzela na ruke, izljevima emocija nije bilo kraja. Danas, šest mjeseci nakon tog sretnog dana osjeća se kao da se sve jučer događalo, a zadovoljan osmijeh ne silazi joj s lica. Unučica Mia danas je centar njezina svijeta.

– Svaka je žena sretna kad rodi svoje dijete, raznježena, ali gledati kako se rađa prvo unuče je na neku drugu, puno višu potenciju. To se ne može riječima opisati. Cijeli svijet je u tom trenutku bio moj. Krasno sam se osjećala, sretna, ponosna. Kad sam ugledala to malo stvorenje, prstiće, kosicu, čula prvi plač, vidjela je onako mesnatu, crvenih, debelih obraščića... samo je krenula suza radosnica – govori Vlasta i dodaje kako je njezina Mia bila pravi komad bebe koja je na porođaju težila 3,7 kilograma.

Sa svih strana Mia je okružena ljubavi i pažnjom. Najznačajnije je, smatra ponosna baka, da je djevojčica zadovoljna i sretna. Zna se, kaže, i naljutiti, što Vlastu posebno raduje jer vidi da je unučica već sada sva svoja. Rado priča i anegdotu koja se tog dana dogodila u bolnici.

– Svi budući očevi, bake, rođaci... sjede po tim hodnicima, svi strepe, čekaju kad će se beba roditi. Kad su me ugledali, čula sam komentare: “Sigurno se nešto snima, zato i jest tako odjevena. Mora da je i on neki mladi glumac”. Nasmijala sam se od uha do uha i ponosno rekla: “Ne snimamo ništa. Ja sam stvarno postala baka. Nije snimanje, nije film niti serija, ovo je doista moja unučica”.

Prvi povratak u Zagreb, prvo odvajanje od tako voljene Mije teško joj je palo. No, Vlastu su u zagrebačkom HNK čekale obveze, a, priznaje, uvjeravala je samu sebe da ne smije biti sebična baka. Zato si je nakon povratka u Zagreb našla još jednu zanimaciju. Upisala je autoškolu i naučila voziti. Prije, govori, nije za to bilo potrebe, niti ju je vožnja zanimala.

– Uvijek su me drugi vozili. Kad se nešto snimalo, dolazili bi po mene, a inače je moj Zvonko bio na raspolaganju kad god je trebalo. Možda ni sada ne bih upisala vozački, ali nakon njegove smrti nisam znala kamo s autom. Govorili su mi da ga prodam, a ja nisam mogla. Čovjek se veže uz neke stvari. Nema veze što je to zapravo kutija lima, mislila sam, njegova je i ne želim je prodati. Govorila sam – neka stoji, neću ga prodati. Bila je to, objasnili su mi, najgora varijanta od svih, pa sam se upisala na vozački. Ništa do tada nisam znala o vožnji, sve mi je bilo špansko selo. No, imala sam sjajnog instruktora Vladu. Zdušno se trudio oko mene i položila sam u kolovozu, godinu dana nakon Zvonkove smrti – kaže Vlasta.

Danas ima tek četiri mjeseca vozačkog staža i, priznaje, nije kuražna već poprilično oprezna. I dalje se po Zagrebu vozi tramvajem, a u auto sjedne tek kad u gradu nema gužve. Zna sve znakove, pravila, ali nedostaje joj rutine, iskustva. Kad uđe u gužvu, priznaje, dogodi se da pomisli – Isuse, tko tu sada ima prednost. Pristalica je one – polako, ali sigurno. Vrlo je oprezna vozačica, puno bolja, smatra, od ove mladosti koja jurca ulicama. Pokazali su joj u autoškoli film što se sve može dogoditi zbog trenutka nepažnje ili prevelike brzine, kako ljudi stradavaju, ostaju invalidi, ubiju sebe, drugoga. Tri dana trebalo joj je da od viđenoga dođe k sebi. Slike su bile šokantne, ali to i jest cilj – mladim vozačima pokazati što se sve može dogoditi zbog samo jednog trenutka neopreznosti. I tada se, kaže, pitala što to njoj treba. Ali Zvonkov auto uporno nije htjela prodati.

Uz pokojnog je supruga veže sjećanje na predivnih 30 godina ispunjenih ljubavi i pažnjom, nerijetko i energičnim raspravama. Da ih je netko, prisjeća se Vlasta, u tim trenucima slušao, rekao bi – oni će se potući. Njihove su rasprave uvijek bile kratke i glasne. Nakon njih, Vlasta bi skuhala kavu.

– Zvonko i ja smo temperamentni, nemirna duha. Znali smo žestoko raspravljati, ali uvijek smo bili jedno uz drugo. Probudio bi me u četiri ujutro da pogledam nešto što je te noći skladao. Nikad mi nije bilo teško ustati. I on je bio uz mene kad god je trebalo. Osim ljubavi koju smo osjećali jedno prema drugom i prema svojoj obitelji, dijelili smo i jednako intenzivnu ljubav prema teatru. Naši su se životi isprepletali privatno i poslovno, bilo je to nemoguće razdvojiti, bili smo, kako se to kaže, kao prst i nokat. I dalje mi jako nedostaje i žao mi je što nismo zajedno baka i djed – govori sa sjetom u glasu.

Ponosno naglašava kako je u pripremi njegova knjiga, koju će urediti Antonija Bogner Šaban. Zvonimir Ivković, nekadašnji intendant Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, bio je veliki kazališni znalac i, baš poput Vlaste, istinski zaljubljenik u teatar. Njegove su stvari i danas u njihovom stanu, zajedničke fotografije vječni su podsjetnik na njihove divne trenutke. Koji put se, kaže, njegovim autom oprezno odveze do Osijeka.

– Na osječkoj Akademiji idem u izbor za izvanrednog profesora. Ove akademske godine predajem govor studentima treće i pete godine, i taj me posao poprilično zaokuplja. Stoga sam često na putu, no trideset godina tako živim, uvijek sam na putovanju. Sada imam dodatni razlog da pobjegnem u Osijek i svaki trenutak koristim kako bih bila s Mijom. Nas dvije šetamo, pričam joj, učim je da kaže ba-ba, pjevam joj, a ona se smije, vrti, diže guzu. U fazi je otkrivanja svojih prstića na nogama, gura ih u usta, a silno voli biti razmotana. Ja naravno jedva čekam da joj ispunim svaku želju, pa je razmotam i kad treba i kad ne treba. Obje tada uživamo. Mia se smije, prati me pogledom.

Ne obazire se, govori, na poglede ljudi dok šetaju. Mia se, priznaje Vlasta, buni kad je se stavi u kolica jer, kao i svako dijete, voli biti na rukama.

– Nosamo je, ali kad nam bude teška, vratimo je u kolica. Ona se tada buni, okreće iz kolica da me vidi, ja pjevam, a ljudi nas gledaju – govori.

Njih dvije često posjete i Zvonkov grob. Vlasta joj tada priča o djedu, a Mia tamo ne plaće. Ne vrpolji se nego mirno sjedi u kolicima, pjeva i priča. I kad je bila misa za godišnjicu Zvonkove smrti, svi su komentirali da je muzikalna na djeda. Zvonko je, naime, živio za operu, a Mia propjevala cijelu misu. Ni suzu nije pustila. Ljudi su se okretali, neki nisu ni znali da je ona njegova unučica. Zahvaljujući njoj, priznaje Vlasta, danas se osjeća prekrasno. Smirenija je, našla je razlog zbog kojeg vrijedi živjeti, smijati se. I bliski ljudi primijetili su promjenu na njoj. Otkad se Mia rodila, govore joj, više ne izgleda tako tužno.

– U svojim mislima i dalje sam sa Zvonkom, ali dijete treba veliku pažnju, zaslužuje veliki osmijeh, ljubav, sreću i ja joj to pružam. Mia je moja i njegova dobrica koja voli pažnju.

Danas igra stare uloge, a o novoj sezoni ovisi koliko će vremena provoditi sa svojom mezimicom u Osijeku. Vlasta tvrdi – svaki slobodni trenutak.