Zagreb: Sinoćnja premijera "Dunda Maroja" nije oduševila publiku

Zapravo je tužno koliko dugo na kazališnoj sceni nije bilo "Dunda Maroja". Kazališta, ravnatelji i redatelji bježe od njega gotovo istom brzinom, i temeljitošću, kao što već godinama bježe od Krleže. Naravno, oko razloga ne treba previše razbijati glavu: nisu laki – ni Dundo, ni Krleža. No, još je tužnije da se publika u pauzu predstave s nostalgijom sjećaja: Pere Kvrgića, Izeta Hajdarhodžića, Miše Martonovića, Mustafe Nadarevića... sve od reda velikih uloge iz Dunda koje su iako neke igrane i prije tridesetak godina zapisane u naše kolektivno kazališno sjećanje, baš kao što je i Držić zacementiran u teatarske temelje naše književnosti.

Na žalost, ništa od toga nije potvrdila sinoćnja premijera "Dunda Maroja" u Gavelli, u režiji gosta iz Italije Marca Sciaccaluge, koji je za ovo kazalište već radio Molierova Tartuffea.

Osnovni problem redatelja je dosljednost. Kao da se prestrašio moćnog teksta, svih mogućnosti koje on pruža. Krenuo je linijom manjeg otpora i iz teksta doslovno nije izbacio ništa. Konačan rezultat takve režijske stihije je predstava koja traje gotovo tri sata. Trebala bi biti briljatna da bi držala pažnju publike. Ova je daleko od toga. I Držić se može - i mora  - raditi kraće. Sažimanje ne znači uništavanje, jer  sa samo dva najpoznatije monologa ( Pomet o jelu, primjerice) publika bi dobila od njega ono najsočnije, ali ne bi imala osjećaj da ju je netklo vratio u doba mrske lektire. Uz to Držić se za današnji teatar mora raditi modernije, prilagođeno publikci koja danas pohodi teatar i želi uz sve poteze morednog kazališta gledati i klasike. Posao je to važniji jer  smo i na domaćoj sceni  vidjeli briljatno izvedene najveće klasike koji i te kako korespondiraju s našim vremenom (primjerice Revizor Dubrovačkih ljetnih igara i ZKM-a).

No, osnovni problem ove predstave je Pomet Franje Dijaka. Pomet je u Dundu pokretač scenske enegrije, eksplozija smijeha, igre među likovima... On je svojevrstan Držićev alter ego, tip koji – rekli bi smo današnjim žargonom – živi sto na sat i za to koristi energiju svih ljudi koji ga okružuju. Ovaj Pomet tek deklamira naučeni tekst. Takav muči cijeli ansambl, a najteže je pri tome njegovoj Petrunjeli. Dobra Nataša Janjić, očito je i te kao radila na ulozi, ali nema je s kim igrati. I njihov zaručnički poljubac na kraju predstave dolazi kao iznenađenje, jer u Pometu nema ni mrvice strasti – ni životne, ni lakrdijaške, pa ni one ljubavne. Zbog toga je od glumaca najlakše bilo onima koji su ovdje epizodisti – Enes Vejzović je odličan Sadi, a Slavica Knežević baba Perina. Sven Medvešak igra Uga karikirajući likove iz njemih filmova, ali čak ni to ne uspjeva nasmijati publiku. Najlakše to ipak čini Ozren Grabarić kao Bokčilo.