Zakoni fizike više ne vrijede u kazalištu

Kazališne predstave s trodimenzionalnim likovima više nisu stvar mašte ili filma, primjenom visoke tehnologije kazališta ulaze u novo doba.

U današnje vrijeme vidjeti jednog glumca kako u istom kadru glumi tri uloge i nije neko iznenađenje, na filmske efekte navikli smo i prihvatili ih, no u posljednje vrijeme pokazuju se tendencije za implementiranje specijalnih efekata te vrste i u svijet kazališta.

Vidjeti glumca na kazališnim daskama kako stoji pored sebe zasigurno bi izazvala senzaciju i bila potpuna novost. Realno gledano, primjenom rapidno razvijajućih novih tehnologija takva stvar bliža je stvarnosti nego li možemo zamisliti.

Kada se ''Loosing something'' Kevina Cunninghama otvori u petak u 3LD Centru za umjetnost i tehnologiju na Manhattanu, obilježiti će se i prva upotreba sistema za projekcije visoke rezolucije (HDVPS) zvanog Eyeliner od strane jedne kazališne produkcijske kuće.

Upotreba Eyelinera u kombinaciji sa Isadorom, novog softvera za upravljanje Eyelinerom Cunningham i tim firme 3LD(3-legged dog) nadaju se da će uspjeti proizvesti zbunjujuće, čak i šokirajuće efekte.

Štovanje zakona fizike stvar prošlosti

Radi se o predstavi pričanoj iz perspektive sredovječnog čovjeka koji polagano nestaje u gubitku pamćenja. Tu se nalaze duhovi prošlosti i slične prikaze koje se pojavljuju niotkud.

Prvi iluzionistički trik u kazalištu pojavio se još daleke 1862. godine u produkciji djela Charlesa Dickensa ''Ukleti Čovjek'' u londonskom Politehničkom institutu.

Kako bi se postigli željeni efekti ispred pozornice se stavlja tanak, proziran ekran kojeg je izumio Uwe Maass jedan od izvršnih direktora tvrtke Event Works iz Dubaia, piše The New York Times.

- Smatramo kako će se otvoriti nova tržišta kada se stvori simbioza između umjetnosti i tehnologije - rekao je Mikael Flock direktor Vision4 tvrtke koja ima licencu za uređaje Event Worksa za područje SAD-a.

Maassov izum postaje sve popularniji, milijuni ljudi koji su gledali Madonnu kako pjeva s animiranim bendom ''Gorillas'' na prošlogodišnjim dodjelama Grammy nisu bili svjesni činjenice da su u nekim trenucima zapravo gledali digitalnu Madonnu.

Na početku predstave ''Loosing something'' glavni glumac razmišlja o svom životu u vremenu nakon rušenja Svjetskog trgovačkog centra. Njegov stariji ja dolazi s gornjeg djela pozornice i staje ispred mlađeg sebe nakon čega vode razgovor gledajući se licem u lice. Stari ja glumac je snimljena projekcija.

Za proizvodnju takvih efekata potrebna je i video i klasična tehnologija kakva se koristila u devetnaestom stoljeću. Pravi glumci skriveni u back stageu projiciraju se na tanki ekran i tako se stvara trodimenzionalna iluzija.