Zašto postoji otpor mladih prema kazalištu?

Predstave za djecu i mlade u prošloj su sezoni “pojele” predstave za odrasle. Najkraći je to mogući sažetak rasprave kojom se bavio ovogodišnji dramski žiri odlučujući o najboljim ostvarenjima koja će biti nominirana za najveću strukovnu nagradu – Nagradu hrvatskog glumišta. I doista, Hrvatska se može pohvaliti odličnim predstavama za djecu, profesionalnim kazalištima koja i više nego ozbiljno rade taj posao. Tako danas (i to ne samo u Zagrebu, što je posebno važno) najmlađi kazališni gledatelji mogu uživati u hrvatskim i svjetskim klasicima za djecu, lektirnim naslovima, mjuziklima... na kazališnoj sceni sresti junake koji su obilježili njihovo djetinjstvo, ali se i prisjetiti onih koje su u svoje vrijeme obožavali njihovi roditelji. No, što kada ti klinci prestanu biti djeca?

 Dosadne “velike” predstave

 U svim kazalištima tvrde – tada mladi i prestanu dolaziti u kazalište. Naravno, nisu djeca ta koja se naprasno zasite kazališta, već tinejdžeri jednostavno nemaju što gledati.

 Prelaskom u srednju školu djeca doslovno mijenjaju univerzum u kojem žive. To je njihov prvi veliki korak ka samostalnosti, doba kada divljaju hormoni, kada moraju početi tražiti svoje mjesto u svijetu odraslih. Kako u tu sliku uklopiti kazalište? Ili još učinkovitije: kako im kazalište u toj životnoj školi može pomoći?

 Njih, naravno, više na zanimaju Trnoružica, Emil i detektivi ni Družba Pere Kvržice... Oni na kazališnoj sceni žele gledati predstave koje korespondiraju s njihovim životom, koje propituju teme koje njih zanimaju, sresti sebi bliske junake. A upravo su teme koje su u životu najčešće – prijateljstvo, ljubav, odnosi u obitelji, nasilje, anoreksija, prihvaćanje različitosti... – najmanje prisutne u kazalištu za mlade, čak i u onim teatrima koji posebno njeguju tu tradiciju.

 Nije stoga teško razumjeti otpor mladih prema teatru, osobito kada ih škole vode na “velike” predstave, i to bez ikakvih smislenih kriterija. Ondje se najčešće dosađuju i zauvijek odvrate od kazališta.

 I nije to neki naš ekskluzivan problem. I nije od jučer.

 – Za Jugoslaviju je bilo specifično to što je preuzela sovjetski model kazališta za djecu, a svuda po bivšoj zemlji mnogi ga se i danas drže. Taj je model bio vrlo jednostavan: kazalište za djecu bilo je zabava i bijeg od stvarnosti. Nikako suočavanje s njom ili obračun s nekim problemima mladih. Upravo takav stav danas je poguban jer ne korespondira sa životom današnjih mladih generacija. I zato se ja, nakon što sam deset godina vodila Malo pozorište “Duško Radović” u Beogradu, i danas naježim kad mi netko kaže “To je teško za djecu!”. Iza toga uvijek slijedi i “Oni to neće razumjeti!” i u konačnici “Kome ćemo prodati tu predstavu?”, rekla je redateljica Anja Suša na nedavno održanoj tribini “A gdje je kazalište za mlade u Hrvatskoj?” koju je uoči premijere svoje predstave “Rent a friend” (u subotu, 12. studenoga) organiziralo Kazalište Trešnja.

 Psihologu nakon predstave

 Svjesno složenosti ovog problema, kazalište Trešnja želi pokrenuti posebnu scenu namijenjenu upravo mladima, što bi uz predstave koje u Zagrebu rade ZKM i Mala scena doista bio pun pogodak.

 I ova najnovija Trešnjina predstava nastala je nakon natječaja koji su raspisali za najbolji novi dramski tekst za mlade i na kojem je pobijedio upravo “Rent a friend” Saše Božića i Dore Ruždjak Podolski. To je ujedno i prvi domaći dramski tekst koji se bavi problemom komunikacije na Facebooku, a režira ga gošća iz Beograda koja je u proteklih deset godina radila mnoge predstave za mlade. Predstavu u nastajanju prvi su vidjeli upravo tinejdžeri i njihove reakcije pomogle su autorskom timu i glumcima da je izbruse pred premijeru.

 No, u cijeloj priči i za autore i za kazališta vrlo je važno točno usmjeriti predstavu. Na to su upozorile redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić koje iza sebe već imaju superuspješne predstave “Ana i Mia” o anoreksiji i bulimiji te “Ovo bi mogla biti moja ulica”, hit-predstavu ZKM-a koja je lani hrabro progovorila o nasilju među mladima, inspirirana tragičnim slučajem Luke Ritza.

 – Uvijek kada radim, ali i mislim autorsko kazalište, iznimno mi je važno komu je ono namijenjeno. Uvijek se pitam: komu se ja to obraćam? A kada se radi za djecu i mlade, to je posebno važno jer tu i jedan razred više ili manje čini golemu razliku. Ako neku predstavu radimo za mlade od 13 ili 14 godina, velik je problem kada na nju pogreškom zalutaju jedanaestogodišnjaci. Nama se s “Ulicom”, koja jest predstava koja progovara o nasilju i smrti, dogodilo da su među tom premladom publikom nakon predstave slijedili plač, nespavanje, pa čak i to da je djetetu trebala pomoć psihologa – kaže Anica Tomić.

 Takva su bila njezina iskustva nakon rada na predstavi “Ovo bi mogla biti moja ulica”, djela koje je zbog specifičnosti teme, ali i u nju ugrađenog društvenog angažmana, postalo jedan od simbola Zagrebačkog kazalište mladih i njihova stalnog angažmana da predstavama odgovore na probleme koji muče naše društvo (i poprate ih).

 – To je uvijek pitanje perspektive, ali i način da redatelj uđe u glavu djeteta. Zato je moje iskustvo pokazalo da u radu na predstavi iznimno pomažu razgovori s onima kojima je ona namijenjena, ali pri tome treba paziti na bezbroj detalja – rekla je Anja Suša. Ona je tako za “Rent a friend” molila Trešnju da smanji gledalište. Kaže da je, osobito kod osjetljivih tema, važan kontakt mladih gledatelja i glumaca, da se mnogo više postiže kada mladi imaju osjećaj da su i fizički uključeni u ono što se na sceni zbiva, ali i da treba izbjeći “psihologiju grupe” koja je u toj dobi posebno jaka – i nadasve povodljiva.

 A kako i gdje uopće naći teme koje zanimaju mlade, one koje će ih privući u kazalište?

– To su teme iz naših života i samo treba promatrati svijet oko sebe. Svijet mladih nije zatvoren u sebe. Oni žive tu oko nas, s nama, u obiteljima, školama, ulicama, kvartovima... I na njima se često prelamaju problemi od kojih ih roditelji pokušavaju zaštititi, kaže dramaturginja Jelena Kovačić.

 S njom su se služili svi sudionici tribine u Trešnji i profesorice hrvatskog jezika u publici, a jedno je od osnovnih pravila na koje svi upozoravaju da djeci ne treba docirati niti im “servirati” lažne i ušećerene svjetove.

 Ravnopravnost je pri tome bila jedna od često spominjanih riječi u raspravi jer kazalište nije tu kako bi bilo kome, a kamoli mladima, pružilo upute kako se nositi s nekim životnim problemima.

 Scena za mlade, koju najavljuje Trešnja, trebala bi dati nov poticaj autorima da se s kazališne scene počnu obraćati upravo mladima. No, ne treba pri tome zatvarati oči pred stvarnošću u kojoj živimo, niti sve obveze kada je kazalište za mlade u pitanju svaljivati na leđa škola.

 Baš kao i kod knjiga i čitanja, ako djeca neku naviku nisu stekla (čak ni vidjela) u svojoj obitelji, mnogo će je teže steći u školi, na odlasku u kazalište koje doživljavaju kao dodatnu nametnutu obvezu. Stoga, dok u gledalištu zagrebačkog HNK srećete četrdesetogodišnjake koji se ponosno fotografiraju mobitelima (i tijekom predstave šalju poruke) jer su prvi put u velikom teatru, jasno je da će njihova djeca tek pukim slučajem zalutati u kazalište. Naravno, na kazalištima je da svojom kvalitetom i dobrom starom teatarskom magijom takve “slučajne prolaznike” vežu zauvijek.