Analiza govora: Što je poručio Vahid Halilhodžić, a što Zdravko Mamić

Vahid je pod stresom. Govor tijela slao je jasnu poruku nevjerice, zaprepaštenosti: česti uzdasi, podizanje i spuštanje ramena, kao da se pita: Što mi je to trebalo? Zvučno otpuhivanje je jasna poruka – da to sve odgurnem što dalje od sebe.

Na licu smo mu mogli vidjeti veliki emocionalni stres i ljutnju, sve do emocije gađenja. Podizanjem tijela u položaj odlaska poručio je da želi što prije s time završiti i otići. Samododirivanje upućuje na nisku razinu emocionalnog samopouzdanja. Silno se trudio da uvjeri prisutne da mu vjeruju korištenjem molitvenih pokreta. Emocije potvrđuju i njegov način govora: duge stanke te nedovršene rečenice. Želio je puno reći a ništa ne reći - taktiziranje upakirano u emocije.

Zdravko Mamić govorio je koliko je htio i što je htio. Zatvoreni položaj tijela – prekrižene ruke su jasan znak obrane i poruke neprijateljskog raspoloženja koje ne misli promijeniti.

Vidljiva je visoka samokontrola, bira riječi, pazi što će reći, udaljava se od teme, dugi odgovori i poduže stanke jasan su znak kupovanja vremena. Koliko se god trudio suzdržavati, njegovo lice slalo je poruku ljutnje i stresa – stisnute usnice, bljedilo na usnicama koje su bile bez kapi krvi, raširene oči, zamrznuti pogled, pokreti ruku koji sijeku zrak, jasan su znak unutarnjeg konflikta sa samim sobom. Poruka: ja ću to presjeći!

Često meškoljenje pri pojedinim izjavama otkriva da je upitno to što je izrekao. Vidljivo je da ulaže veliki napor da ne plane – ukočeno držanje s čestim zabacivanjem glave unazad.