Davor Šuker: Prava riječ za pronađeno i pronevjereno je ukradeno

U Hrvatskoj je najbolje biti golgeter. Imunitet se ne da skinuti. Ni premijeri ni predsjednici nemaju takav kraljevski tretman kakav u nas imaju poneki nogometaši. Ako su pritom i zlatne lopte hrvatske reprezentacije mi ćemo onda zažmiriti i kada drsko ukradu nekome zlatnike.

A da je u Hrvatskoj devetka na kockastim leđima moćnija i od bilo koje adrese s Markovog trga pokazuju nam svojim primjerima Davor Šuker i Ivo Sanader. Kako god da sud presudio, Ivo Sanader, a sa njime i njegova obitelj, u Hrvatskoj je već osuđen. Bez da je obrana išta svojega rekla, danas je notorna činjenica da je bivši premijer notorni kriminalac kojemu je vlast služila samo da obogati svoju obitelj. Davora Šukera je sud u Njemačkoj osudio, ali nitko se ne usudi reći za što točno. I stvari nazvati pravim imenom. A naš je omiljeni nogometaš ukrao jednako sigurno kako je nekada zabijao golove. I kao što ova krađa ne može umanjiti njegove golove, ne mogu niti golovi umanjiti činjenicu da je uzeo nešto što nije njegovo. I da stvar bude žalosnija, nešto što mu nije ni trebalo. Uzeo je samo zato jer je imao priliku. A svi znamo što narod kaže o prilikama i lopovima. No, narod to ne ponavlja na primjeru Davora Šukera.

I dok će jedni reći da je Šuker kažnjen jer je "zaboravio vratiti" zlatnike, drugi će biti malo "oštriji" pa reći da je Šuker "pronevjerio" zlatnike. A kako se zlatnici koji nisu nikome povjereni uopće mogu pronevjeriti, to još nitko točno nije objasnio. Novac se lako pronevjeri, ali kako se to izvede sa antiknim zlatnicima, to prije Šukera još nitko nije uspio dokučiti. Ni Šuker se nije potrudio bolje objasniti kako se pronevjera sa zlatom može izvesti. On je na cijelu priču ostao nijem. A i zašto bi govorio? Pa nije da planira biti, recimo predsjednik HNS-a pa da je dužan sebe javno išta objašnjavati. A Hrvati mu ionako vjeruju da je "cijela ta pronevjera" jedan veliki nesporazum.

A evo kako je "pronevjeru" objasnio njemačkom sudu: U avionu je letio u poslovnoj klasi i kada je avion sletio, Šuker je primjetio da mu nedostaje mobitel. Dok ga je tražio, u jednom pretincu za novine je primjetio platnenu vrećicu. Vjerojatno je to bilo na sjedalu do njegovog ili blizu njegovog, jer što bi igdje drugdje tražio. I tada je Šuker odlučio zaviriti u vrećicu koja nije njegova i u njoj ugledao zlatnike. Ni oni nisu bili njegovi, ali bili su tako sjajni. Ako nije tijekom cijelog leta spavao, Šuker je vrlo vjerojatno znao i čiji su. Možda suputnika nije upoznao po imenu, ali valjda ga je barem vidio. Većina ljudi bi zaboravnog suputnika sustigla do izlaza ( jer izlazak iz aviona nije poput izlaska iz tramvaja da se svi odmah razbježe) ili bi barem predala pronađeni plijen osoblju aviona koje bi prema broju sjedala lako došla do pravog vlasnika. No, Šuker nije napravio ništa od onoga što bi napravio pošten čovjek. On je tuđe zlatnike stavio u svoj džep. I s tako ukradenim stvarima hladnokrvno izašao van kao da zabija Ircima u zadnjim minutama produžetaka.

Da vam vaše dijete kaže da je tako nešto napravilo vi bi ga vjerojatno lijepo posjeli i objasnili mu da je to krađa, da tu stvar mora vratiti i ispričati se gospodinu od kojeg ju je uzeo.

Imati milijune eura i krasti zlatnike ljudima u avionu; može li niže? Šuker se na sudu branio da je postupao nepromišljeno i da se nije želio time obogatiti jer da je već ionako dovoljno bogat. Time gore. Time je taj čin samo bijedniji. I ne predstavlja zaboravnost ili pronevjeru, nego drsku krađu. Dok je uzimao zlatnike "koji su mu izgledali bezvrijedni" je li Šuker bar na trenutak pomislio da za vlasnika imaju i neku veću vrijednost od novčane protuvrijednosti. Možda su ti stari zlatnici, a i Šuker je mogao vidjeti da su stari, nasljeđe, intimni poklon ili sav život nekog strastvenog kolekcionara. Šuker na ništa od toga nije pomislio. Bio je, kaže, nepromišljen. Pa je nepromišljeno ukradeno proslijedio dalje kao poklon. Kao dar od srca. No, kako tajanstvena prijateljica očito dobro poznaje Šukera, njegova iznenadna rastrošnost ju je začudila pa je pametna ženska ipak išla provjeriti jesu li zlatnici pravi. I Šuker je otkriven.

Njemački sud ga je kaznio sa osam tisuća eura globe, a svi Hrvati već dva dana stidljivo pričaju " kako je Šuker, eto bio neoprezan". A da je itko od nas tako "pronašao" ili "pronevjerio" zlatnike, teško da bi pronašao tako sklonog suca i naišao na taku razumijevajuću javnost. Svi mi ostali bili bi osuđeni kao lopovi. I od suda i od javnosti. Da je to kojim slučajem napravio Ivo Sanader, iscipelarili bi ga i u Remetincu. No, mi smo mi, a samo je jedan Davor Šuker. Budući predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza. I doista, ima li bolje osobe za tu funkciju od njega?