Diegova igra s gaučima čista je fantazija

Ima sam sebe, svoju igračku genijalnost, strast za nogometom, spreman da se potuče s ukućanima koji jecaju i onima u svijetu koji po njemu pljuju. Igrači su toga svjesni. Vole Maradonu. Uzor im je. Nitko od njih još ne može "tretirati" loptu kao on. Ni Messi.

U igri Maradonine Argentine puno je europske pijače na jednoj strani i isključiva genijalnost slobodnih strijelaca. Je li to formula za Mundial? Ma, dovraga i mundijali, niš' dobro nisu dali plemenitosti nogometne igre! Današnji nogo-svijet zavukao se u Mourinho-kožu: igra se antinogomet, za pišljivih 1:0. Sumrak bogova. Pognutih glava odlazi se doma. Tribine se prazne, ostaju gole, utučene. Kaj ja imam s tim kaj je Mourinho prvak Europe? Apsolutno ništa. Ne bih ga gledao još jednom ni mrtav! Iz njegove srebrne kante ne bih se napijao, u njegovu kantu bih urinirao. Brutalno, ali je tak'! A za njim - masa. Čak i moj Zeko, igrač svilenih rukavica, umjetnik, najavio je da se samo Mo-sustavom može u Europi!

- Igrač koji se ne ponavlja, ali trener - promašaj! On ne pozna suvremeni ritam nogometa. On priča svoju priču, kratku, da kraća ne može biti. Dajte loptu Messiju, a onda dalje sve bu on porihtal - Malo je onih koji vjeruju u Maradonu.

Ja mu dajem El Diez, desetku. U nogometu koji je danas nabijen na kolac kolektivnosti, to je fantazija. Pročišćena do srži. Nemoguća. Ali, pardon, Argentina ipak nije samo Messi. No senores! Po tom Diegovu poimanju nogometa koje se svodi na iskričavost slobodne igre, u kojoj drski individualac ruši sve okvire, on ima i onog čupavog, drskog, noću opasnog, ujutro pjesnički pijanog Teveza. Ako njemu krene, može biti svašta.

Diegu se ponudio i imenjak Milito. Ali, njegovi su golovi "momčadski", naslikani po Mourinhu. Može li u okolici, koja bi solirala do besvijesti, naći svoje prilike? Maradona ima i vlastita zeta Agüera, koji ima ono, sedmo čulo. Lagan, često nadahnut, promućuran, duhovit, neočekivan. Strašno ga volim. Još jedan Messi, na svoj način.

E, sada kad je otvorena ta argentinska Pandorina škatula, krcata živim lutkama i loptačkim žonglerima, upitnik nije mali. Ima li Diego u ruci čarobni štapić, kojim će spojiti te solo-pjevače? To su živi trubaduri renesanse. I sam mi djeluje, facom, kao tenor, s tom bradicom i brkovima.

Hoće li Diego uspjeti? Objektivno, obrana je nešto drugo. Čvrstoća, snaga, oštrina. Samuel, Heinze i Demichelis. Energični, ali izazivači za lakoruke djelitelje kartona. No, dvojica radnika na sredini trebala bi spojiti tu žestoku igru obrane i visoku individualnost i artizam navale. Mascherano trkom i Veron iskustvom i umijećem, maestro dugih lopta, ali žestoki pucač, unatoč već okoštalih nogu...

Može li Maradona, igrač za sva vremena, trenerski nepismen, naturščik, povezati cijelo to društvo do savršene momčadi? U kvalifikacijama je bilo jedva. U mjesec dana zajedništva oko njega je sve veselo, nema namrgođenih, zabava, radost, ples... Pravi tango. Ima i šale. Bit će i žena i puca. Bit će zabavno u Johannesburgu, s Diegom i Argentincima. Ja hoću Malog Zelenog na bijelom konju galopirajućih gaučitosa. Vamos, Diego!

Igrači vole Diega, uzor im je. Nitko od njih ne može s loptom kao on. Ni Messi.