Dinamo nije proklet klub, samo je preslab

Dok praznovjerni neuspjehe objašnjavaju nesrećom i kletvama, realni to rade tako što pogledaju utakmicu i u njoj primijete - ništa.

Spartak je prokleo Dinamo još davne 1966. godine kada su Modri prošli zahvaljujući novčiću, za koji se nikada nije saznalo na koju se stranu okrenuo. Riječ je o anegdoti koja se zbila nakon dva susreta prvog kola Kupa velesajamskih gradova s momčadi istog imena kao ona koja je noćas uzela sve što je mogla iz Maksimira.

FOTO: Spartak ostavio Dinamo prokletim

Naime, Modri su u prvom kolu KGV-a igrali protiv Spartaka iz Brna, prvu utakmicu izgubili su 2:0, da bi u uzvratu toliko pobijedili. Kako se prema pravilima tog vremena novčićem odlučivalo o pobjedniku, kapetani su izabrali pismo ili glavu i čekali. Dok je famozni prokleti novčić padao na travnjak, Zambata je euforično povikao i skočio na njega, slaveći pobjedu. Jeftini blef, ali...

Sudac je nasjeo na taj trik i Zagrepčani su prošli u sljedeći krug, da bi kasnije u finalu protiv Leedsa osvojili natjecanje. Ogorčeni Česi poludjeli su jer nisu saznali na koju je stranu pao novčić i prokleli su Dinamo. Nitko to nije shvatio ozbiljno jer su osvojili KVG, a sljedeće dvije sezone igrali su u Europi na proljeće. Ali, nakon 1970. godine više nisu. Sada, 39 godina kasnije, mnogi vjeruju da je Zambatin trik donio vječnu nesreću koja se nadvila nad Maksimirom. Kletvu bi i gradonačelnik koji nije ''prstom mrdnuo'' za stadion mogao iskoristiti kao argument selidbe kluba iz Maksimira.

Kakvo praznovjerje, pogledajte igru i sve će vam biti jasno

Photo Zvonimir Ferina

No, dok praznovjerni neuspjehe objašnjavaju nesrećom i kletvama, realni to rade tako što pogledaju utakmicu. Spartak iz Moskve prosječna je ekipa, što je i potvrdila njihova pozicija u ruskom prvenstvu. Primili su 39 pogodaka u 30 utakmica, zabio im je i Banik iz Ostrave, ali Dinamo nije. Dapače, iako je obrana Moskovljana skoro pa na razini Dinamove, stvorene su svega dvije prilike. Tomu je razlog i što osim Mikića i Ibaneza nitko nije pokazivao žar, htijenje i borbenost, što znači da pozitivnog šoka nije bilo.

Upravo na bolji napad koncentrirali su se vodstvo i prijatelji kluba. Mandžukić, Balaban, Šokota i Tadić trebali su donijeti prevagu jer je napad Spartaka djelovao poprilično sterilno, barem u pričama prije susreta. Ali, boljka Marijana Vlaka bila je što se previše družio s Brankom Ivankovićem. Ponajprije je ganjao ''nulu'', taj famozni rezultat preko kojeg se može tražiti alibi i oslanjati na teoretske šanse.

Donedavni pomoćni, a sada glavni trener, koji je ofenzivnom igrom lomio Celtic, Partizan, Newcastle i Grasshopper protiv Spartaka, kojem je najslabija točka na terenu obrana, krenuo je s jednim napadačem - Mandžukićem. Svijetla točka bio je Ibanez na lijevom krilu, a Hrgović iza njegovih leđa. No, zamjerka je Morales kao ofenzivni vezni, a Badelj ponovno žrtva u defenzivi, gdje ne može koristiti na primjeren način.

Već nakon 42. minute Vlak je shvatio da nema smisla držati Moralesa na terenu. Čovjek je ipak iz toplijih krajeva i mrazom zahvaćeni maksimirski travnjak bio mu je stran. U strahu da ne padne, nije trčao nego se oprezno šetao, i odšetao na klupu, a umjesto njega ušao je Balaban.

Vlak je u lovu na ''nulu'' i dobio nulu

Photo Zvonimir Ferina

I poslije toga dogodile su se nelogičnosti. Iako je izišao ofenzivni vezni, a ušao napadač, Vlak nije Badelja gurnuo prema naprijed. Zbog toga se napravila nevjerojatna rupa na centru igrališta i Modri su konstantno preskakali igru, što je Laudrup brzo shvatio i neutralizirao.

No, s obzirom na to da Moskovljani nisu nešto posebni, jedna odlična lopta još odličnijeg Ibaneza došla je u noge Mandžukiću, našao se ''oči u oči'' s Pletikosom i izabrao najgore rješenje, prebacio i vratara i vrata. Svi su uzdahnuli i primili se za glave, kao da su znali da bolje od toga Dinamo neće imati.

Navijači su nosili u nastavku svoje ljubimce, Ibanez je bio motor, ali je njegov tempo pratio samo Mikić. Spartak se ustabilio i svaki pokušaj s lakoćom neutralizirao te prodirao preko Hrgovićeve strane jer se Mirko pokazao lošim izborom za klub. Ne zato što je na meti navijača već zato što je na meti svakog protivničkog igrača. Promašene lopte, promašena uklizavanja, promašene odluke. Nije čudno što se iz novinarske lože moglo čuti kako je Mirko u Japanu zaboravio i kako se zove, a kamoli da još zna igrati nogomet.

Na njegovu sreću i nesreću ostalih jednako su loši bili i Lovren te Vrdoljak, a Badelj niti je služio u defenzivi niti je služio u ofenzivi. Mandžukić i Balaban bili su odsječeni, a Bišćan i Drpić sve su teže ''krpali'' pogreške suigrača. Ali, Vlaku nije smetalo, ''profesoitis'' ga je zarazio i nije htio ništa riskirati jer je remi odličan rezultat.

Zoran Mamić glasi kao sportski direktor, ali nema veze s tim poslom

Zoran Mamić, Branko Ivanković i Marijan Vlak s klupe su pratili događaje na terenu Photo javno192

Samo da je dao naputak da se prestane preskakati igra i da je Badelja postavio ofenzivnije, ili barem Sammira, kojeg je uveo umjesto Ibaneza. Poslovično spori Brazilac morao je igrati na boku, gdje je bio primjetan koliko i zvjezdano nebo iznad oblačnog Zagreba. Mnogo je to ''da je, da je'', ali ima jedna istina na koju Vlak ne može utjecati - kadrovska rješenja.

Dovoljno je ''baciti oko'' na sastav. Umjesto Hrgovića nije imao tko ući, kao ni umjesto Ibaneza, pa je Vlak morao ''krpati'' pozicije. Za obranu se kao rješenje mogao uvesti samo Etto, za defenzivne zadaće u vezi Tomić, i to je bilo sve. Ostatak družine s klupe bili su Kelava, Sammir, Balaban, Tadić i Šokota. Lako je zaključiti da Dinamo trenutačno nema alternative u obrani.

Jednako je tako lako zaključiti da u takvu situaciju klub nije doveo trener već struka, na čelu sa Zoranom Mamićem, koji je navodno sportski direktor. Pa kako je moguće da sportski direktor ne dovede obrambene igrače? Tvrde u klubu kako se sve radi u dogovoru s trenerom, ali dojma smo da trener Zoranu kaže kako treba obrambene igrače, a Zoran mu dovede nekoliko napadača.

No, jednako je tako neshvatljivo i da treneri ne riskiraju uvođenjem mladih snaga. Veći je rizik igrati kao jučer, pustiti neka sve ide svojim tokom iako toka nema, velika je brana na putu, koju se ne može prijeći lupanjem o nju već pokušajem da se zaobiđe.

Dinamu trebaju igrači sa srcem, a ne preplaćene zvijezde

Sammir Photo Bruno Pavuš

Ako se Zdravko Mamić već toliko hvali talentima u Lokomotivi, neka im se pruži prilika. Ovako očito ne ide, a kao dokaz toj tezi pokazat će se Udine. Ako svaka ozbiljna i disciplinirana momčad izvuče pobjedu na Maksimiru, a organizirana, snažna i konkretna momčad poput Tottenhama s lakoćom pobijedi 4:0, što tek onda može Udinese koji želi prekinuti niz od tri poraza?

Teški su dani pred Dinamom, imao je Mamić pravo, ali teški su upravo zbog njegove politike i njegova ponašanja, toliko promjenjivog da je trenere strah riskirati, doslovno dignu ruke i puste igrače na teren, pa što bude - bude. A ne bude ništa, samo još jedna zima bez grijanja, još jedno europsko proljeće vidljivo samo na televiziji.

I dok problemi potresaju Modre, ''majstori s mora'' grade respektabilnu momčad u kojoj postoje rješenja za sve pozicije, u kojoj ima 25, a ne 15 igrača. Dolazi im i Tomasov, očekuje se Križanac, a u Zagrebu se gomila mnogo preplaćenih zvijezda kojima Dinamo znači koliko i njegovu navijaču situacija u Kirgistanu.