Favoriti podbacili, igrači iz sjene uzeli medalje

Hrvatska je od svojih sportaša na Olimpijskim igrama u Pekingu očekivala puno više medalja. Podbacili su vaterpolisti, plivači, veslači...

Kad je najbrojnija hrvatska olimpijska delegacija dosad, s čak 103 predstavnika, odlazila put Pekinga, u Hrvatima je zaživjela nada da će se nakon Igara slaviti brojna osvojena odličja.

Photo javno100

Međutim, sportaši u koje smo svi zajedno polagali najviše nada nisu ispunili očekivanja nacije.

Kalkuliralo se tko bi od Hrvata mogao do medalja, a kao glavni kandidati za odličja spominjali su se, osim rukometaša i Blanke Vlašić, uglavnom sportaši iz vodenih sportova. Prije svih, to se odnosilo na Rudićeve barakude, Duju Draganju, Sanju Jovanović, braću Skelin, a u uski krug favorita svrstana je bila i bacačica kladiva Ivana Brkljačić.

Nažalost, nitko od navedenih sportaša nije ispunio svoja niti naša očekivanja, a čini se kako glavni razlog neuspjeha leži u slaboj psihološkoj pripremi koja je, pod silnim pritiskom javnosti, uzrokovala loše rezultate. Ljudski je ne ostati imun na velik pritisak, ali, kada se to dogodi gotovo svim sportašima favoritima, čini nam se da je ipak riječ o premaloj vjeri naših sportaša u svoje mogućnosti.

Vodeni sportovi najviše podbacili

(s lijeva na desno) Aljoša Kunac, Zdeslav Vrdoljak, Mile Smodlaka, Pavo Marković, Damir Burić na klupi Photo javno100

Kako drugačije objasniti da svjetski vaterpolski prvaci nakon odličnog starta, u zadnjem kolu razigravanja po skupinama, izgube od Amerikanaca i propuste priliku za izravni plasman u polufinale, te tako sami sebi ''skuhaju kašu'' koju su ih Crnogorci prisilili pojesti. Sami su odabrali taj put i, kada je trebalo ustrajati na njemu i dokazati da su među prve tri svjetske reprezentacije, pali su pod pritiskom. Ne omalovažavamo vrijednost Crnogoraca, ali naši su u utakmicu ušli isprepadani. Nakon što su na kraju utakmice čak došli u priliku uhvatiti veliku prednost koju su već na početku stvorili istočni susjedi, ruka se od grča skratila i, nažalost, Barakude nisu isplivale kao pobjednici.

Duje Draganja nije potpuno podbacio. Popravio je hrvatski rekord i svoj rezultat kojim je iz Atene u Hrvatsku donio srebro, ali to jednostavno nije bilo dovoljno u jakoj konkurenciji, koja je u te četiri

godine nevjerojatno napredovala. Šteta, svi smo svjesni da je Duje mogao i više od ostvarenog.

Sanja Jovanović, također kao i Duje, sama je najavljivala odlične rezultate, ali, kada je to trebalo demonstrirati u olimpijskom bazenu, potpuno je podbacila. Ne želimo biti prekritični, ponajprije zato što je taj neuspjeh najviše bolan upravo za nju koja se dugo i naporno pripremala za Peking. Ipak, ne možemo se oteti dojmu da su silni dobri rezultati koje je polučila prije Kine bili ostvareni na natjecanjima bez prevelike konkurencije. Upravo ta konkurencija trebala bi biti pogonski 'kerozin' za prave pobjednike, jer se tada vidi mentalna snaga i tko stvarno želi pobjedu pa je, u uvjetima koji su jednaki za sve, sposoban iz sebe izvući maksimum.

Braća Skelin također su bili daleko od atenske forme i karakteriziraju ih nešto drugačiji razlozi neuspjeha. Nakon što su u polufinale s mukom ušli kroz repasaž, i tamo za svojim protivnicima zaostali više od pola minute, ne možemo govoriti o psihološkoj komponenti, već jednostavno o lošoj fizičkoj pripremljenosti. To je pomalo čudno s obzirom da je riječ o OI i tjera nas da se zapitamo kako su se pripremali za Peking. Velika šteta za dvojac koji je prije četiri godine tako suvereno konkurirao najjačim svjetskim posadama.

Odlična, ali ne na velikim natjecanjima

Ivana Brkljačić. Photo javno100

Priča Ivane Brkljačić također je slična onoj naših plivača. Ona je tipičan primjer pucanja pod pritiskom. Kada djevojka u protekle dvije godine na raznim natjecanjima s lakoćom kladivo baca na udaljenost preko 70 metara, a na drugim uzastopnim Igrama ne uspije proći kvalifikacije, više ne može biti riječ o nesreći ili nečem drugom. Ne bi to bilo čudno da u Peking nije stigla u odličnoj fizičkoj formi. Naglašavamo fizičkoj, jer je drugim uzastopnim olimpijskim neuspjehom potvrdila sumnje da joj nedostaje mentalna snaga.

Moramo spomenuti i rezultat Repešinih ratnika koji također ide u prilog tezi da se naši sportaši na ovim Olimpijskim igrama teško nose s nametnutim pritiskom rezultata. U Peking su stigli kao autsajderi, da bi nakon početne dvije vrhunske prezentacije i pobjede bili također svrstani među tihe favorite za medalju. Međutim, čim je javnost počela košarkašima imputirati mogućnost za osvajanje odličja, dečki su izgorjeli u želji i nisu podbacili, ali u najmanju ruku nisu pokazati svoje prave mogućnosti u preostalim utakmicama.

Kratko je trajala nada da bi do medalje mogli i stolnotenisači Zoran Primorac i Tan Ruiwu koji nisu bili među hrvatskim favoritima za medalje, ali su dohvatili četvrtfinale turnira. Međutim, njihov ulazak u četvrtfinale stvarno je veličanstven doseg u tako jakoj svjetskoj konkurenciji i ne možemo im nikako zamjeriti što nisu prošli dalje.

Za Hrvatsku u igri još tri medalje, nade polažemo u Blanku

Od kandidata koji su svrstavani u krug favorita za medalju još su nam preostali pakleni rukometaši, koji su nažalost propustili priliku za obranu zlatnog odličja polufinalnim porazom protiv Francuske. Međutim, nisu razočarali jer su još u prilici osvojiti broncu, a za taj pothvat trebali bi, u susretu za treće mjesto, pobijediti Španjolsku (koju su već pobijedili u skupini).

Tako su nade Hrvata da će nakon Olimpijskih igara slaviti zlatnu medalju, ostale na Blanki Vlašić. Splićanka je i prije Igara bila naša najveća uzdanica za zlato, a veličanstvenim nizom od 34

uzastopne pobjede dokazala je da se zna nositi s pritiskom rezultata i da je odlično psihološki pripremljena.

Osim navedenog dvojca, u borbi za medalje ostao je i odlični kajakaš na mirnim vodama Stjepan Janić, kojem je preostalo finale njegove najjače discipline- 500 metara, a gdje bi možda mogao iznenaditi jaku konkurenciju. Rezultatskog pritiska nema, a u odličnoj je formi. 

Na kraju ipak moramo uzeti u obzir da se sportašima individualcima puno teže nositi s pritiskom. Oni su na borilištima prepušteni sami sebi i bez podrške suigrača koju imaju sportaši koji se natječu u kolektivnim sportovima. Kod njih nema mjesta za 'švercanje', ili si dobar ili ispadaš. Stoga, ne treba biti previše kritičan jer sportski neuspjesi bole sve nas koji ih pratimo, a ne možemo ni zamisliti koliko bole one koji ih ostvare nakon što su se naporno pripremali za Olimpijske igre. One koji se pak nisu dovoljno pripremali, prepuštamo njihovoj savjesti.  

Pekinške olimpijske igre nasreću su neočekivano iznjedrile nove hrvatske heroje koji su svoje medalje osvojili, slobodno možemo reći, bez navedenog psihološkog pritiska i, praktički, iz sjene sportskih favorita.

Prva je bila mlada Riječanka Snježana Pejčić, zatim mladi Čakovčanin Filip Ude i taekwondoašice Martina Zubčić i Sandra Šarić.

Slabiji poznavatelji sporta, do Pekinga vjerojatno nisu ni čuli za navedenu veličanstvenu četvorku, ali sigurno je da će  nakon ovih vrhunskih rezultata dobro zapamtiti njihova imena. Oni su do svojih rezultata došli isključivo ustrajnošću i radom te dokazali da loši uvjeti treniranja mogu otežati put prema uspjehu, ali ne mogu zaustaviti stremljenja i želje za uspjehom. Činjenica je da u budućnosti možemo očekivati uzlet dosad ne toliko popularnih individualnih sportova poput gimnastike, streljaštva, taekwondoa i mnogih drugih, ponajprije stoga što će se nadolazeće generacije moći ugledati u nove heroje i kroz njihove uspjehe tražiti sebe u svijetu sporta. A sport nisu samo nogomet i komercijalni sportovi koji okupiraju pažnju medija.

Medalje koje su osvojili naši sportaši važne su upravo iz tih razloga i zbog toga im trebamo od srca čestitati i biti zahvalni.