Grad Zagreb je ostavio sportaše na cjedilu

Obećani Rukometni dom nije ni u planu, stadion Maksimir je opasan po život gledatelja, a Arena Zagreb sportu ne koristi.

Hrvatska je zemlja znanja, baš kao i sporta, ali jedino dok građani znanje stječu sami, baš kao i dok sportske uspjehe postižu sami. U suprotnom ćete ostati ''kratkih rukava'', ili točnije, bez krova nad glavom. Upravo to se dogodilo zagrebačkim rukometašima za koje, između ostalog, igra Ivano Balić.

Političari znaju laskati, ali ne i djelovati 

Rukometaše ne treba posebno predstavljati jer oni su brand, oni su legende, oni su zlatni, oni su pakleni, oni su kauboji. Njima se spremaju dočeci, njima se skladaju pjesme, o njima se snimaju dokumentarci, preko njih se reklamiraju proizvodi i na njihovim uspjesima glasove traže političke stranke.

Ali, kada isti ti rukometaši trebaju bolje uvjete, kada trebaju mjesto gdje bi trenirali, i svima koji na njihovim uspjesima žive omogućili lagodan život u budućnosti, sve stane. Peru se ruke, prebacuje odgovornost i krajnji ishod uvijek je isti – glavni grad Hrvatske nema dvoranu u koju bi se smjestilo rukometaše!

Najuspješniji zagrebački klub je od osamostaljenja Hrvatske bio europski prvak 1992. i 1993., finalist je bio 1995. kao i još tri godine zaredom (1997.- 1999.), u vrijeme vladavine presnažne i prezaštićene Barcelone, dok je u vrijeme Metličićeva boravka u Ademaru bio finalist kupa Kupova 2005. godine. Hrvatski rukomet je tada brojao najgore dane, a Zagreb se borio po Europi igrajući (najčešće) u maloj dvorani Doma sportova.

Mijenjale su se političke garniture u Gradu i obećavala ''brda i doline'', ali ništa, jedno veliko ništa. Rukometni dom ostao je sanak pusti. Davne 1996. rukometaši su na OI u Atlanti osvojili prvu od svoje dvije zlatne medalje za Hrvatsku. Ako se ne računa Pešalov, koji nije Hrvat, rukometaši su jedini osvajači zlata na OI – u povijesti naše male državice. No, da se vratimo na tu 1996. godinu.

Cijela Hrvatska treba sportsku infrastrukturu

Photo Vanja Deželić

Povratak u domovinu dočekan je uz ovacije, dočeke, tapšanja po ramenima, tepanjima ''legende, majstori'', ali akteri pothvata bili su skromni, htjeli su  imati samo mjesto gdje bi trenirali i ponavljali velike uspjehe.

- Ma nema problema, Rukometni dom će krenuti u izgradnju odmah, evo samo što nije – bile su riječi raznih lica u visokoj politici Grada, pa i Hrvatske. Naravno da od toga nije bilo ništa, nije ni plan razrađen, ni lokacija odabrana.

Taj problem pojavio se i u Splitu i Metkoviću. Zamislite koliko bi rukometaša poniklo u ta dva grada da su osigurani uvjeti, koliko bi rukometaša izniklo u cijeloj Hrvatskoj da su uvjeti barem minimalni. Ovako su se izborili samo najbolji od najboljih, poput Metličića i Balića, ali ponajviše zahvaljujući svom iznadprosječnom talentu, ne pomoći institucija.

Na krilima te Atlante nije se dugo živjelo i neimaština u rukometu zakucala je na vrata i rezultati su izostali, reprezentacija je zaboravila kako izgleda postolje i samim time politička garnitura je našla izgovor zašto ništa neće biti od Rukometnog doma u Zagrebu i dvorana u Hrvatskoj.

Pojavio se u takvim uvjetima sumnjiv tip, ali što se rukometa u Metkoviću tiče bio je veliki dobrotvor. Stipe Gabrić Jambo uzdigao je rukomet, donio konkurenciju u Hrvatskoj, izgradio komplekse i osigurao uvjete rukometašima. Glavni je ''krivac'' što imamo toliko jakih igrača danas. Na njegovu žalost, Zagreb je imao prejak lobi pa je prvenstvo osvojeno 2000. oduzeto za zelenim stolom. No, uspjeli su ''otrgnuti'' dva hrvatska Kupa i osvojiti Kup EHF-a 2000., a 2001. biti finalisti.

Arena zagrebačkom sportu ništa ne znači

Rukometna dvorana na Laništu Photo Ivana Magdić

Naravno, jedan čovjek ne može sve sam, a i pojavio se u vrijeme kad je Hrvatska na domaćem terenu gubila od Slovenije i redovito ispadala u skupinama velikih natjecanja, što je dodatno udaljavalo investitore. Sredstva su dakle izostala, Zagreb je previše pritiskao lobijem i klub je nakon prodaje najboljih igrača u inozemstvo jednostavno propao i danas se nalazi pri dnu ljestvice Prve HRL.

Ista priča dogodila se u Splitu, Zadru, Rijeci i Osijeku. Ponekad se pojavi nekakav Metković, Zamet, Pipo IPC, ali svi samo okreću glave kada treba napraviti korak dalje, uložiti u budućnost. Dvorane u Hrvatskoj nemaju smisla ako privatni investitori nemaju koristi, a gradski poglavari su ruke ''umočili'' preduboko da mogu te investitore ignorirati i ići u korist sporta koji pak ne ide u korist investitora.

Nakon svih tih frustracija, čelnici RK Zagreba, predvođeni Zoranom Gopcem, krenuli su u projekt Svjetskog prvenstva u Hrvatskoj. Mislili su kako će to prvenstvo donijeti rukometu dvoranu, što je i logičko razmišljanje. No, prvenstvo je stiglo, izgradit će se uskoro Arena Zagreb, a sport od nje neće imati apsolutno nikakve koristi. U njoj se neće moći održavati treninzi, ali će se moći održavati velika sportska događanja kako bi investitori, ali i Grad, zaradili.

Rekli bi neki ''toga ima samo kod nas'', ali i beogradska Arena zjapi prazna jer je klubovima preskupa za plaćanje treninga. No, Beograd ima nekoliko dvorana za svoje klubove i to nije neki minus. U Zagrebu pak postoji Dom sportova, koji se uskoro ruši kako bi se renovirao, postoji trošna Kutija šibica, Draženov dom i gradi se Arena. Treba spomenuti i dvoranu KK Zagreba, koja se nalazi u sklopu osnovne škole Trnsko (!) te Sutinska vrela u Podsusedu, koju koristi ''mali milijun'' klubova, u raznim sportovima.

A gradski vrh gleda i šuti, navodno nešto radi kad pitaju mediji, a zapravo na kraju sve ispadne veliko ništa. Zato i nije čudno što su ''poludjeli'' čelnici RK Zagreba i najavili ostavke. Naime, iako im je 21. lipnja obećan Rukometni dom na Sveticama od toga neće biti ništa, ma koliko god dogradonačelnik Jelušić demagogijom pokušavao sve uvjeriti u suprotno. Umjesto da uvjerava sve kako će održati obećanje bolje neka ga održi do kraja ove godine, kako je najavljeno, ili neka zbog laži i obmana podnese ostavku na svoju poziciju.

Bandić poručio Zagrepčanima: Sami ste na sebi

Mamić je okrenuo leđa gradonačelniku zbog nedovršenog stadiona. Photo javno192

I što će biti sada? Dom sportova će se uskoro renovirati, a Arena ne dozvoljava rukometašima urede i treninge u svom kompleksu. Što je gradska vlast, na čelu s Bandićem naumila? Kutiju šibica za Balića, Valčića i projekt budućnosti hrvatskog rukometa? Kutija šibica je budućnost hrvatskog rukometa? Ako je tako onda neka netko od odgovornih kaže i neka se zauvijek odvoje rukometaši i političari jer ionako politika donosi više zla sportu nego koristi. Jedna Constanca, klub na marginama europskog rukometa, ima kompleks kakav bilo koji naš dvoranski sport može samo sanjati.

Baš na tu temu progovorila je na prosvjednom koncertu povodom smrti Luke Ritza jedna Zagrepčanka. Toliko je napala gradonačelnika Bandića da se čovjek sav zacrvenio. A kako i ne bi kada je gospođa bila u pravu.

- Što ste učinili za našu djecu? Jeste išta za njih izgradili? Nemaju nijednu dvoranu, kamo mogu ići, čime se baviti? – upitala je Bandića, koji je izabrao najgori mogući odgovor i kazao da sve počinje od kuće – odgojem.

Upravo tako, Bandić je poručio Zagrepčanima, zagrebačkom sportu, umjetnicima, kulturnjacima, akademicima – sami ste na sebi, sve polazi od vas, mi nećemo učiniti ništa kako bismo vam pomogli.

Da je to tužna i realna istina shvatit ćete kada odete na utakmicu Cibone, u dvoranu izgrađenu povodom Univerzijade 1987., kada odete na stadion Maksimir i pogledate koliko je ružna, nepraktična i opasna ta građevina u koju je utučeno pola milijarde kuna, a od toga barem pola pokradeno prije no što je i stiglo do tog betonskog rugla. Onda se prošećite malo istočnije i pogledajte u kakvom stanju je nekada odlična dvorana u Dubravi, pa svratite do Kranjčevićeve i pogledajte u kakvom stanju treniraju nogometaši Zagreba. Ako vam ni to nije dosta, pogledajte u kojim su uvjetima bazeni. A i u vaterpolu smo svjetski prvaci.

Vrh rukometnog Zagreba daje ostavku zbog Arene

Upitan Rukometni dom, Arena Zagreb po planu

Gobac napao Bandića zbog dvorane

Jelušić: Zoran Gobac nije hrvatski rukomet