Hajduk od Dinama mora učiti kako poslovati

Igrači su iz Maksimira posljednjih godina odlazili za mnogo novca, što je rezultat politike kluba. U Splitu je potpuno suprotno.

Rivalitet Dinama i Hajduka nadilazi ono što se događa na travnjaku tako da nije čudno ako se međusobno uprave prepucavaju posjetom navijača ili zaradom na kraju godine. No, tko kako radi pokazuju rezultati, odnosno tko stvara bolje i perspektivnije igrače pokazuju transferi.

Posljednjih nekoliko godina modri su zabilježili sjajne transfere, rekordne u hrvatskim okvirima. Hajduk se pak ne može pohvaliti istom stvari jer su posljednje godine za njih bile iznimno teške i igrače su prodavali čim bi stigla ponuda veća jednog milijuna eura.

Svjetske klase za svjetske transfere

Stoga ne čudi što je 2,5 milijuna eura, koliko su bijeli inkasirali od odlaska Ante Rukavine u Panathinaikos rekord posljednjih godina. Luka Modrić je iz Dinama pak otišao za nešto više od 20 milijuna eura. Razlika je očita, ali novac nije uvijek mjerilo kvalitete. Zato je najbolje pogledati gdje su sada nekadašnji igrači Hajduk, a gdje su igrači Dinama.

Najbolji nogomet na svijetu svakako se igra u Ligama petice, a tamo je situacija sljedeća. Najjača i najbogatija od svih pet liga, ona engleska, dom je mnogih hrvatskih igrača. Trenutno se tamo nalaze Luka Modrić i Vedran Ćorluka (Tottenham), Eduardo da Silva (Arsenal) i Niko Kranjčar (Portsmouth). Tek je potonji stigao na Otok iz Hajduka, ali je u splitske redove stigao upravo iz Dinama. Nekadašnji Dinamov igrač jest i Ivica Olić, ali prodan je ispod cijene jer se htjelo zaraditi nabrzinu. Baš kao i Jerko Leko ili Nikola Pokrivač. Ipak, na Ognjenu Vukojeviću se zaradilo sjajno kada je otišao u Ukrajinu. Hajduk uzdanice ima u Dariju Srni, ali u Šahtar je prodan debelo ispod cijene, baš kao i Pletikosa.

Takva razlika transferiranja između Dinama i Hajduka nije samo zbog rezultata ili zbog sposobnosti trgovanja, kako voli kazati Mamić, već zato što su primjerice Dudu, Modrić i Ćorluka uistinu svjetske klase, a potvrdili su to i kroz reprezentaciju, koja je najbolje mjerilo. Kranjčar ili Rukavina to nisu potvrdili na jednako adekvatan način i zarada od njih nije bila očekivana.

Naravno, ključna stvar je i tajming, treba imati nos za takve stvari. Naime, Dudu je prodan za svega 12 milijuna eura, što je ispod cijene za ono koliko vrijedi, ali Mamić se bojao ostaviti ga u Dinamu i propustiti sjajnu priliku. Da je riskirao prodao bi ga kao Modrića, za duplo više novca. Vjerojatno se i sam tuče po glavi zbog toga jer se zamjerio navijačima lažima, a klupskoj blagajni s manje novca od onoga što je moglo kapnuti u nju.

Brzanje i kratkoročni pogled nikome ne koriste

Jednaka stvar je i s Ćorlukom, iako defenzivcima cijena ne raste na način kao veznima ili napadačima pa prodaja nije pogreška u financijskom smislu. No, da su ostali on i Dudu, uz Modrića, Dinamo teško da ne bi igrao Ligu prvaka, a zarada bi bila astronomska. Ali, to je druga priča, koja se tiče nedostatka vizije maksimirskih vladara.

Dinamo - Hajduk Photo Pixsell

Hajduk je pak bio posljednjih godina primoran ispod cijene prodavati svoje najveće nade jer bili su u lošoj financijskoj situaciji. Sada je sve u redu, klub je privatiziran, minusa više nema i može se graditi momčad. Šteta je tek što su stare navike ostale i Nikola Kalinić će otići, za vjerojatno sitan novac, nekih dva milijuna eura. Senijad Ibričić također, za ništa više novca od Kalinića.

Kada bi se pričekalo i primirilo igrače objašnjenjem da se gradi velika stvar bilo bi bolje. Eventualni naslov i izlaz u Europu, pa samim time i u reprezentativni dres značio bi veću cijenu, odnosno vrijednost onih koji nose Hajdukov dres. Brzanjem i kratkoročnim pogledima postiže se isključivo to da prije svake sezone iz Uprave kluba stižu informacije o tome kako se gradi momčad.

Za koga se gradi? Pa za menadžere, kako domaće tako i strane. Kada se izgradi momčad, odnosno igrač, odmah je na ponudi, poput nekog prodajnog artikla koji se sav ulašti, reklamira i predstavi kupcima, a onda se proda ispod cijene onom koji u tom trenutku ponudi najviše. Najčešće su to klubovi nižeg ranga u Europi i igrači koji odu iz Hajduka ne osjete Europu, vrate se nakon sezone ili dvije i potom sve ispočetka, a karijera ode u nepovrat.