Autor: Vanja Deželić AUTOR Vanja Deželić



STIGLO JE VRIJEME

30. SIJEčNJA 2009. 22:06h

Hrvatska u svom sedmom finalu uzima zlato!

Tekst

Rukomet je uvjerljivo najtrofejniji sport u Hrvatskoj, a u posljednjih 17 godina su reprezentacija i klubovi stigli do 16 finala!

Veličanstvenom pobjedom protiv Poljaka rukometna reprezentacija Hrvatske nastavila je velike uspjehe tog sporta, najtrofejnijeg od osnutka države. Na nacionalnoj razini ovo je već sedmo izboreno finale i to, koliko god puta ponovili, zvuči čudesno i nevjerojatno.

Nevjerojatan je uspjeh hrvatskog rukometa

Pixsell-.--.-Borba za loptu
Borba za loptu
Photo Pixsell  
Ukupno, ovo je šesnaesto (!) finale koje su zajedno izborili klubovi i reprezentacija u 17 godina koliko se natječu pod hrvatskom zastavom. Nijedan se sport ne može podičiti takvim uspjesima, a unatoč tomu nije toliko cijenjen koliko bi trebao biti. Naime, Hrvatski rukometni savez i RK Zagreb nemaju čak ni svoje prostorije, već su, otkada je Hrvatske, podstanari.

No, to su mračne teme za neku drugu priču, sada se treba prisjetiti svega što su postigli naši rukometaši. Cijela ova bajka, koja i dalje traje, počela je upravo u Zagrebu 1992. godine.

Dok su po Hrvatskoj padale granate, a mladići nosili puške, rukometaši predvođeni Zlatkom Saračevićem i Slavkom Golužom u Ligi prvaka su gađali protivničke mreže, i to najbolje. Svi se još sjećaju finala protiv Teke Santandera i utakmice na ''domaćem'' terenu u Austriji. Zagrebaši su u dvije utakmice slavili rezultatom 22:20 i 28:18. Uništili su prvaka Španjolske i uspeli se na tron.

Time nisu ispunili cilj, već tek ugazili put za daljnje uspjehe u rukometu. Reprezentacija još nije bila formirana kako treba i te 1993. su propuštali natjecanja, a Zagreb je ponovno odlučio biti najbolji. Igrači na okupu, stariji i iskusniji godinu dana, ponovno nisu naišli na konkurenciju, i ponovno su finale odigrali u Austriji.

Zagreb se okitio prvim titulama

Mario Ćužić-.--.-Guillaume Gille, Domagoj Duvnjak, Marko Kopljar i Daniel Narcisse
Guillaume Gille, Domagoj Duvnjak, Marko Kopljar i Daniel Narcisse
Photo javno192  
Ovoga puta na red je došao prvak Njemačke Wallau-Massenheim koji nije pobijeđen tako lako kao Španjolci dan prije. Naime, Zagreb je u gostima izgubio 22:18, ali je na ''domaćem'' terenu slavio 22:17 i zahvaljujući tom zgoditku još se jednom uspeo na tron. Vjerojatno nikada ne bismo pomislili da će to biti posljednje zlato za Zagreb u europskim klupskim natjecanjima, ali tako je nažalost bilo.

Novca nije bilo, rat je završavao, država vidala rane i odlična generacija počela je ići ''trbuhom za kruhom'' tako da su se sva sredstva ulagala u reprezentaciju, što se isplatilo. Odmah na prvom ikad u povijesti odigranom Europskom prvenstvu, Hrvatska se u tu povijest i upisala.

Debitanti na velikim natjecanjima, nepoznati svima, stigli smo u Portugal i smjestili se odmah iza veličanstvenih Rusa i Šveđana, najvećih i najjačih u tom trenutku. Sustav natjecanja je tada bio drugačiji. Svega se 12 momčadi smjestilo u dvije skupine i po dvije najbolje reprezentacije u svakoj skupini su prošle u polufinale. Ostavili smo Francuze iza nas, i tako priredili iznenađenje

U polufinalu ipak nismo zabilježili uspjeh jer su Šveđani bili poput čudovišta, sve su gazili. Pobijedili su nas 24:21, da bi potom uništili Rusiju u finalu rezultatom 34:21! Mi smo u utakmici za treće mjesto napravili nešto što se posljednjih godina čini nemoguće, pobijedili smo Dance 24:23 i uzeli prvu medalju.

Godinu dana nakon toga hrvatski je rukomet bio u usponu na svim poljima, a to su pokazali i rezultati. Zagreb se vratio na scenu i u nezaboravnom finalu, koje je bilo naznaka apsolutne španjolske dominacije u rukometu, izgubio od Elgorriage.

Olimpijske igre u Atlanti bile su kraj jedne bajke

Mario Ćužić-.--.-Hrvatska - Mađarska
Hrvatska - Mađarska
Photo javno192  
U Bidasoi je bilo 30:20 za Elgorriagu, dok je na domaćem terenu, ovoga puta uistinu domaćem, bilo 27:26 za Zagreb. Kraj utakmice obilježili su nezapamćeni neredi. Navijači su trgali i bacali sjedalice, letjele su baklje i bilo je tučnjava s pripadnicima Prve gardijske brigade Tigrovi, koji su bili angažirani da čuvaju red i mir. Poslije se otkrilo da su upravo oni i sve započeli, zbog čega ih se više nije angažiralo za tako ozbiljne manifestacije.

Tužno je da se upravo po tim neredima pamti to finale, a ne po velikom uspjehu Zagreba. S druge strane, reprezentacija se poslije odličnog uspjeha na Europskom prvenstvu odlučila na pohod i na svjetskoj razini. Na Svjetskom prvenstvu 1995. na Islandu osvojila je srebro, a tad su se velika natjecanja odigravala u svibnju, svega mjesec dana nakon finala Lige prvaka.

Dakle, u mjesec dana dva velika srebra za hrvatski rukomet. Taj je uspjeh posebno značajan jer smo u polufinalu pobijedili Šveđane rezultatom 28:25, iste one koji su godinu prije dominirali. U finalu nas je zaustavila Francuska sa 23:19.

Tko bi rekao da će olimpijska 1996. biti kraj jedne ere i početak vrlo mračnog razdoblja našeg rukometa? Nitko, euforija je bila na vrhuncu i svi su mislili kako rapsodija može trajati i trajati. Nije to ništa čudno budući da smo u Atlanti sve svladali bez većih problema, tek smo u skupini s drugom momčadi izgubili od Šveđana. U finalu smo ih pobijedili 27:26 pa su ostali šokirani. Ponovno ih je ''mala'' Hrvatska ostavila daleko od vrha.

Metković popunio ''rupu'' i ostvarivao uspjehe

Mario Ćužić-.--.-Hrvatska - Mađarska
Hrvatska - Mađarska
Photo javno192  
I tu je bio kraj, naše reprezentacije više nije bilo u vrhu svjetskog rukometa sve do 2003. godine, tako da je jedine uspjehe ubirao klupski rukomet, ali ne više od srebra jer je to bilo doba vladavine Barcelone. Zagreb je s lakoćom dolazio do finala, ali 1997., 1998. i 1999. Barcelona je bila moćnija. Uz to je imala i neviđenu pomoć sudaca, što je svakako umanjilo njihov uspjeh. U šest utakmica Zagreb je svega jednom došao do remija, i to 1999., kada je bilo 22:22 u Zagrebu. Sve ostalo pripalo je Šepkinu, Dušebajevu i Urdangarinu.

U godinama koje su slijedile boje hrvatskih klubova branio je Metković u kojem su igrali Balić, Metličić i Dominiković. Godine 2000. osvojili su Kupe EHF-a poslije pobjede nad Flensburgom, a naredne su godine došli do finala u kojem ih je zaustavio Magdeburg. Nažalost, Metkovci u prvenstvu nisu mogli kontra lobija iz Zagreba i igrači su se razišli, a klub pao na niske grane.

Razdoblje reprezentativnog mraka trajalo je do 2003. godine, dok se nije pojavio Lino Červar s izabranicima. Ista je momčad godinu prije bila posljednja na Europskom prvenstvu u Švedskoj, da bi u Portugalu stigli do veličanstvenog zlata. Na tom ih je putu pobijedila tek Argentina, u prvoj utakmici. Španjolci, Francuzi, Rusi ni Nijemci nisu uspjeli. U polufinalu smo poslije 'trilera' u produžecima svladali Španjolce sa 39:37, a potom prilično lako pobijedili Nijemce sa 34:31 i postigli nešto nezapamćeno.

Na krilima te pobjede nismo uspjeli ostvariti uspjeh na Europskom prvenstvu u Sloveniji jer su nas u polufinalu izbacili domaćini, ali sve smo vratili nekoliko poslije nekoliko mjeseci na Olimpijskim igrama u Ateni. Doslovno smo sve pregazili i ponovno u finalu pobijedili Nijemce, ovoga puta 26:24.

Červarova zlatna generacija se upisala u povijest

I to je bilo posljednje zlato na velikim natjecanjima ove sjajne generacije. Svaki su put bili blizu, ali nisu nikako uspijevali otići do kraja. U siječnju 2005. na Svjetskom prvenstvu u Tunisu zaustavila ih je Španjolska, i to iznimno furiozno. Lako su stigli do rezultata 40:34 i zlata protiv izmučene Hrvatske, koja nije imala ''dugu klupu''.

Siniša Bužan-.--.-Hrvatski navijači na snimanju 153. milenijske fotografije, prve na temu „Milenijskih sportaša“, koja se snima u čast Svjetskog rukometnog prvenstva i naših reprezentativaca
Hrvatski navijači na snimanju 153. milenijske fotografije, prve na temu „Milenijskih sportaša“, koja se snima u čast Svjetskog rukometnog prvenstva i naših reprezentativaca
Photo Siniša Bužan  
Uspjeh je zatim postigao i Zagreb vrativši se na scenu kroz Kup kupova. Preslab za Ligu prvaka, Zagreb je ispao u Kup kupova, sve slabašne protivnike lako svladao, a onda u finalu naletio na Ademar Leon, predvođen Petrom Metličićem. Španjolci su se lako obračunali s našim prvakom i u dvije utakmice slavili rezultatom 37:25 i 31:25.

Naredne godine izgledale su kao da više nismo sposobni dalje od polufinala jer poslije Slovenije, u Švicarskoj 2006. zaustavila nas je Francuska, u Njemačkoj 2007. ponovno Francuska, ali u četvrtfinalu; da bismo iznenada zablistali na Europskom prvenstvu 2008. u Norveškoj.

Ozlijeđeni, oslabljeni, ''tanke'' klupe i krhkog samopouzdanja došli smo do finala poslije veličanstvene igre u polufinalu s opasnim Francuzima. Ali najbolji tada, Danci, i protiv nas su potvrdili svoju nadmoć i slavili rezultatom 28:24.

Na Olimpijskim smo im igrama vratili, ali slaba je to bila utjeha jer nikada nismo doživjeli toliko poraza na jednom natjecanju, čak četiri! Francuzi su nas lako dobivali dva puta i potom ne toliko jaka Španjolska u susretu za treće mjesto. Svi su nakon toga otpisali naše rukometaše, ali Lino je našao još jednog asa u rukavu i sada smo u novoj borbi za toliko željeno zlato, da se veličanstvena generacija okiti na svom terenu.