Mihovil Španja: Bez sponzora, a višestruki prvak svijeta

Sa Svjetskog plivačkog prvenstva za invalidne osobe u Eindhovenu 26-godišnji Dubrovčanin Mihovil Španja vratio se s dva zlata, dva srebra i dva svjetska rekorda. Premda je u karijeri osvojio 20 medalja s europskih i svjetskih prvenstava te paralimpijskih igra, nikome to marketinški nije bilo zanimljivo.

– Puno mojih rivala ima profesionalne ugovore s brendiranim firmama kao što je Coca-Cola. Ja pak nikad nisam imao nijednog privatnog sponzora. Od sportskih uspjeha mogu živjeti jedino ako sam svjetski prvak. Da nisam najbolji, puno prije bih odustao od šest do sedam sati treninga dnevno.

Zaradio 210.000 kuna

Španja je sretan što je Hrvatska jedna od rijetkih zemalja u svijetu koje jednako nagrađuju domete svojih olimpijaca i paralimpijaca. Po Vladinu pravilniku o nagrađivanju za vrhunska sportska dostignuća, Miho će za dva zlata dobiti 120.000 kuna, za dva srebra 70.000 te za svjetski rekord 20.000. Dakle, u Eindhovenu je zaradio 210.000 kuna.

– Mom treneru Deanu Kontiću pripast će nagrada samo za moj najbolji rezultat, dakle 60.000 kuna.

Da Vlada nije posegnula za recesijskim mjerama i kod nagrađivanja sportaša, Španja kaže da bi sada, po lanjskim kriterijima, dobio 420.000 kuna. No, ne traži on kruha preko pogače, presretan je on i s ovim. Neostvarena želja mu je još paralimpijsko zlato, koje će napadati u Londonu.

– Bit će mi to četvrte paralimpijske igre. Srećom, nisam imao većih zdravstvenih problema u karijeri.

Dječja paraliza kao motiv

mihovil španja Photo večernji.hr

No, zato su ga snašle velike zdravstvene nevolje dok još nije ni znao za sebe.

– Sa šest mjeseci obolio sam od dječje paralize, nakon cijepljenja kojemu nisam smio biti podvrgnut jer sam imao upalu grla. Sedamnaest dana nakon toga tijelo mi se potpuno oduzelo.

Mihovil kaže da je zarana izgradio ispravan odnos prema svome invaliditetu. Nije se sažalijevao. Kaže da mu je plivanje najprije bilo sredstvo rehabilitacije, a poslije, kada su došli rezultati, i psihološko uporište.

– Određeni fizički nedostatak ima 10 posto ljudi u Hrvatskoj i javnost bi se trebala upoznati sa svim problemima koji takve osobe prate, a oni su svakodnevni. Od parkiranja pa dalje. To se ne može urediti zakonima, već ljudskim pristupom.

Kaže da se ne sjeća nikakvog dječjeg zadirkivanja i da mu je velik poticaj u životu dao i njegov grad koji ga je dva puta proglasio sportašem godine u općoj konkurenciji.

– Shvatio sam vrlo rano svoj tjelesni nedostatak i pokazao da me to neće spriječiti da uspijem u životu. Da li će taj put trajati malo dulje, nije bilo bitno, no da ću doći do uspjeha, u to sam stalno vjerovao. Imao sam jako dobru rehabilitaciju, bio sam uporan kao konj pa moj invaliditet nije ostavio traga kakav inače ostavlja dječja paraliza. Ja imam problem isključivo s desnom nogom na kojoj su mišići atrofirali i zbog čega i kralježnica pati. No, kako ja svaki dan izdvajam šest-sedam sati na trening, time sam sveo na minimum mogućnost da se moj invaliditet poveća – ističe Španja.