Moje je dite zaslužilo biti na vrhu svita

Dico, sve možete ako želite, sve možete ako pokušate. Moja Antonija je pokušala i uspila, rekla je ponosna Antonijina majka Cvita.

Kad netko osvoji dvostruko zlato i postigne nove svjetske rekorde u bacanju koplja i bacanju kugle na Paraolimpijskim igrama, tada vjerojatno promislite da dolazi iz velike države i velikog grada. Antonija Balek živi u Kaštel Sućurcu pokraj Splita u maloj kući koju je vrlo teško naći. Ni Sućurani nisu znali točno objasniti gdje se nalazi njena kuća, iako svi znaju za nju i ponosni su što njihova Antonija živi u njihovu mjestu.

- Tribate ići tristo metara pravo, pa dvisto metara desno, pa dođete do kamenoklesara, pa zatim prođete jednu željezničku prugu, pa zatim drugu, kada vam nestane asfalta još tristo metara pravo i onda prva kuća desno – vrlo ''jasno'' objasnio je jedan mještanin.

Uglavnom, posve dostatno za jedno novinarsko olimpijsko zlato!

Priča o Antoniji Balek počela je davno. Bila je sportašica koja obećava, uspješno se bavila taekwondom, full contactom i rukometom, ali sreća joj tada nije bila naklonjena. Vrlo mlada doživjela je tešku prometnu nesreću zbog koje je bila u komi gotovo tri godine. Božjim čudom oporavila se, ali uskoro ju je zadesila još jedna prometna nesreća od koje je ponovno bila životno ugrožena. Njena snaga, volja, želja za životom bila je jača od sudbine. Nastavila se  baviti sportom, iako je malo tko vjerovao u nju.

Danas smo posjetili njenu majku Cvitu i oca Matu koji vrlo skromno žive u Kaštel Sućurcu s Antonijom i tri sina. Braća se ponose sestrom i njenim uspjesima.

- Ja mislin da je moja Antonija ovo zaslužila. Šta san sve prošla u životu da bih ovo doživila. Moje dite na vrhu svita – ozareno nam je rekla majka Cvita, pogledavajući svoje koze Vugu i Šušu i psa Koksa.

Kako se osjećate kao majka zlatne olimpijke?

- Dušo, šta da ti rečem. Ja san najsritnija mater na ovome svitu. Uz svu nesriću koju san doživila i borbu koju san prošla da Antonija bude zdravo čeljade, sada me zovu rodbina, prijatelji, novinari, televizija, a ja ti se tu ne znan snać.

Jeste li se čuli s Antonijom ovih dana?

- Jesan kad je tek došla u Peking. Rekla mi je: ''Majko nećemo se stalno zvat, odavde ti je poziv ka tatina penzija''. Pitala san je kad se vraća, a ona mi je rekla: ''Ako sve bude u redu 20. ili 21. ovog miseca''.  

Koje je medalje Antonija sve dosad osvojila?

- Ne znan ti dite moje. Ja ti nisan naučila lagat, ali evo ti ih na zidu pa vidi. Ima ti ih ona još, ali ja ti baš ne razumin ta natjecanja. Uvik mi je govorila: ''Majko ne brini, ja san dovoljno jaka i sve ću ovo prebrodit''. Danas ne znan jesan li u to virovala, ali želila san virovat. Kad god je vidin na televiziji šaljen joj poljupce i samo molin Bogu da se sritno vrati doma jer me svega više straj. Želin poručit svima: dico, sve možete ako želite, sve možete ako pokušate. Moja Antonija je pokušala i uspila. Studira medicinu, da me ubijete neznan koliko joj je još ispita ostalo, ali ona je izvanredna studentica. Ja i moj Mate smo ponosni na nju. Bome i njena braća. Ma svi! Ali ja bih isto želila da se ona šta prije vrati iz tog dalekog svita, s medaljama ili bez, meni je svejedno samo neka je moje dite meni bliže – rekla je gospođa Cvita.