Može li naš nogomet uopće preživjeti odlazak politike i političara?

Prije nešto više od mjesec dana FIFA je najavila rigorozne mjere protiv Francuske kad je reprezentacija te zemlje krahirala na SP-u, a predsjednik Sarkozy, kao veliki nogometni znalac, najavio istragu. Kako bi jedna velika Francuska mogla podbaciti ako je sve bilo čisto? Apsurd je dostigao vrhunac u trenutku kad je izbornik posrnulih velikana pred parlamentarnom komisijom objašnjavao razloge neuspjeha.

U susjednoj BiH svako malo se dogodi da suživot politike i nogometa popuni novinske stranice, a nije rijetkost i da se sport koristi za postizanje nečijih političkih ciljeva. Tako je Milorad Dodik nedavno, po tko zna koji put, prijetio istupanjem srpskih dužnosnika iz nogometnog saveza zbog samo njemu poznatih razloga.

Talijani su kategorija sami za sebe i simbiozu nogometa i politike kod naših prekomorskih susjeda nije potrebno pojašnjavati.

Hrvatska reprezentacija nije sudjelovala na posljednjem Svjetskom nogometnom prvenstvu pa smo pomalo i zaboravili kako se politika zna udvarati nogometu po naški. Od 1998. i pozdravljanja predsjednika pa tek onda publike i dodjeljivanja čina brigadira Hrvatske vojske vječnom Ćiri koji je izabranu vrstu odveo do svjetske bronce prošlo je više od 12 godina. Koliko je javnost bila upućena u događanja u sportu, Račanova Vlada nije se petljala u nogomet. A onda je došao Ivo Sanader. I popunio izborne liste i saborske klupe sportskim velikanima i bivšim velikanima. I pokazao nam svima kako je složna obitelj Kovač. I njihov brat Robert također. Njegova nasljedica Jadranka Kosor otkad je postala premijerka ne pokazuje interes za nogomet više nego što je pristojno. Vjerojatno zato što trenutno nema vremena za najvažniju sporednu stvar na svijetu. Prisjetimo li se da je bila članica Izvršnog odbora Dinama 90-ih godina i predsjednica ŽNK Maksimir, vjerojatno je pitanje vremena kad će se aktualna premijerka sjetiti svoje velike ljubavi prema nogometu i krenuti u preslagivanje stvari. Baš kao što je to napravila s državom.

Veliku ljubav hrvatskog nogometa i politike poticao je u velikoj mjeri prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Osim hrvatske reprezentacije, Francek je jako volio i Dinamo. Volio ga je toliko da mu je promijenio ime u Croatia, po zemlji za koju su mnogi navijači kluba krvarili. Iz ljubavi mu je na čelo postavio i Zlatka Canjugu, a Canjugine vladavine zagrebačkim svetim imenom, koje tada i nije bilo tako sveto, mnogi se sjećaju.
Kad ga je 2000. na mjestu predsjednika kluba zamijenio Mirko Barišić nakratko su se zaljubljenici u zagrebačke plave ponadali da je doba tiranske vladavine nad klubom prošlo, a kolumnist Jutarnjeg lista, Tomislav Židak, u svojoj kolumni 2001., molio se, skupa s posljednjim predsjednikom Dinamove Skupštine, Stjepanom Brolichem, da se ne rodi novi Canjuga. I ako je molitva bila iskrena, Netko je nije uslišao pa se Dinamo desetak godina kasnije nalazi u gotovo identičnoj situaciji u kakvoj je bio u doba Canjuge.

Zdravko Mamić već godinama drma zagrebačkim klubom, njegova je prva i posljednja, a opaskama sa strane Dinamov izvršni dopredsjednik ne pridaje više pažnje nego što je potrebno da svako toliko popljuje pripadnike sedme sile jer mu ne iskazuju dužno poštovanje. S navijačima je u ratu gotovo jednako dugo kao i s novinarima. Da su navijači promijenili mišljenje o Canjugi kad su upoznali način vladavine Zdravka Mamića svjedoči i grafit koji je prije malo više od dvije godine osvanuo u Draškovićevoj ulici: Canjuga vrati se.

Da između Mamića i Canjuge ima velike sličnosti, složio se i Tomislav Židak:

- Svakako da postoji sličnost. I jedan i drugi su diktatori i samo oni i njihova mišljenja vladaju klubom. Razlika je u tome što se klub za vrijeme Canjuge financirao isključivo od države, a Mamić je uz dio koji dobiva od grada, uprihodio oko 100 milijuna eura od prodaje igrača - kaže on.

Kako čovjek koji, navodno, nema ničiju podršku opstaje na čelu zagrebačke svetinje? I kako je moguće da se to događa - ponovno?

U udruzi Dinamovih navijača ne žele komentirati o(p)stanak Zdravka Mamića u klubu. Možda je najbliže pravom razlogu bio onaj koji nam je ponudio Tomislav Židak. Da parafraziram: novac + politika = opstanak kluba, u ovom slučaju opstanak Zdravka Mamića.

Židak kaže da i u splitskom Hajduku vlada isto stanje, samo u manjoj mjeri.

Photo Ernest Pelaić

Prije nego je postao gradonačelnik Splita, Željko Kerum je mudro tvrdio da voli Hajduk i da se neće miješati u nešto što ne zna. Kad je došao na funkciju gradonačelnika, na mjesto predsjednika vječnog kluba instalirao je svog prijatelja Joška Svagušu, a u Nadzorni odbor članove obitelji i pokazao cijeloj Hrvatskoj kako se ne miješa u stvari o kojima se ne zna ništa.

Torcida je nakon toga mjesecima, na najrazličitije načine, iskazivala svoje nezadovoljstvo Kerumovom politikom oko kluba. Dovođenje ovaca da odigraju Nadzorni odbor pred stadionom bilo je možda najslikovitiji prikaz onoga što navijači misle o Kerumovom nemiješanju u poslove kluba. Borba za Kodeks koju je Torcida povela prošla je, barem se tako činilo, i navijači su svoj dio posla obavili bez greške: kreativno i uglavnom civilizirano. Kerum je, ne bez otpora, priznao poraz i prije osam mjeseci obećao donošenje Kodeksa.
Ipak, Kodeksa još uvijek nema, Torcida je i dalje nezadovoljna, a druga skupština se bliži. Hoće li navijači Hajduka i dalje tražiti ostvarenje svojih zahtjeva na jednak način, ne znamo. U svakom se slučaju nadamo da neće pribjeći načinima uvjeravanja zbog kojeg bi se na njima mogla slomiti kola koja Đurđa Adlešić godinama pokušava pokrenuti, bez rezultata.

Židak smatra da je stanje simbioze politike i nogometa jedini način na koji hvatski klubovi mogu opstati. Mnogi će se, sa žaljenjem, složiti s njim. Kako i ne bi? Oni stariji su takvo stanje stvari prihvatili kao neminovnost, a on mlađi će s vremenom naučiti da se neke stvari ne mogu tek tako promijeniti.

Hrvatska, naime, nema prebogate šeike i oligarhe, ima tek nekoliko bogatih poduzetnika, a oni zasad ne pokazuju pretjeranu želju za sudjelovanjem u stvaranju hrvatske nogometne povijesti. Politika je, dakle, jedini izvor novaca za vreće bez dna poput nogometnih klubova i jedina je koja bacanjem novca može uzdržavati klubove. To što klubovi u zamjenu za financijski opstanak postaju propagandno sredstvo određenih političkih struja, nužno je zlo. I izgleda da će tako ostati još neko vrijeme.