Nestanak kulta reprezentacije

Hrvatski košarkaši jedan po jedan bez imalo dvojbe odbijaju nastupiti za nacionalnu momčad. Razlozi postaju sve 'bolji i bolji'.

Nekad davno, prije 15-ak godina, malo tko je znao za Hrvatsku. Tadašnja reprezentacija svojom igrom, pristupom i žarom, sve nas je činila ponosnima što smo Hrvati. Danas, vremena su drugačija. Novac je okrenuo svijet naglavačke, a mi iako smo i dalje ponosni, nismo takvi zbog košarke.

Većina njih, počevši od Gordana Giričeka ima pametnijeg posla od igranja za hrvatsku nacionalnu momčad. Igranje za reprezentaciju jednostavno više nije IN. Treba se pripremati za NBA, treba naći vremena i viđati svoju djecu, a treba se malo i odmoriti. Kome se da stalno 'visiti' ispod tih koševa.

Otkazivanjem nastupa pokušavaju se naplatiti i neki stari osobni računi između igrača, trenera i ljudi koji sjede u savezu. Kako se oni ponašaju prema nama, tako ćemo i mi prema njima. Kao da im onaj grb na dresu ne znači ama baš ništa. Pokojni Dražen imao bi im što za reći.

Pitanje je koga za sve to okriviti. Igrače, koji su od malena pod nadzorom ljudi koje zanima samo uspjeh kluba i njihov budžet, ili trenere koji tim klincima moraju biti i roditelji? Ili pak roditelje za njihov odgoj? Čast izuzecima, poput Nikše Prkačina i još nekolicine, ali ostali jednostavno ne znaju za onaj ponos s početka priče.

Gdje nas to sve ostavlja? Razočarane i ponižene u nadi da ćemo svoju djecu ubuduće bolje odgajati. Onaj tko ne želi, ne mora ni igrati. Ima puno momaka u Zadru, Splitu i Zagrebu koji bi ostavili srce na parketu za onaj grb na svetom dresu. Za te dečke nitko ne zna, jer su po nekim čudnim mjerenjima lošiji od zvijezda koje sjaje samo u svojim očima.

Ostaviti srce na terenu i biti ponosan. Zar je to puno? Nitko ni ne traži više.