Nogomet ga spasio da ne umre od gladi

Jedno je pročitati knjige, drugo je vidjeti slike, pogledati film, slušati priče o povijesti jedne posebne, kontroverzne, ali nadasve nesretne zemlje.

Preživljava zahvaljujući nogometu

No, tek kad se napuste pješčane plaže, barovi i bijele vile u Port Elizabethu i spusti u 30-ak kilometara udaljeni Kwanobuhle – sve postane stvarnost. Južnoafrikanac Elliot preživio je aparthejd i masakre, živi u trošnoj kućici, ali preživljava zahvaljujući nogometu.

Elliot Naidoou, 38-godišnji nogometni trener juniora New City Starsa koji radi kao volonter na SP-u, kasnio je dva sata na dogovor, nakon što nam je obećao pokazati i ispričati svoju priču.

– Dobro potro (dobro jutro, op. p.), kako si – ispalio je nasmiješeni Elliot, pokazavši nam da je uvježbao nekoliko hrvatskih riječi koje smo mu otkrili pri upoznavanju.

Trošna bijela fiesta putovala je pokraj sela Zwide, Izinyoka, Kwadesi..., po jednoj od rijetki

Afrika Photo javno165

h asfaltiranih cesta, a s desne strane vidio sam potresnu sliku. Stotinjak ljudi, gotovo bez odjeće, iako je puhao jak vjetar i bila su tek tri stupnja, gazilo je po blatu noseći goleme kante koje bi ih svako malo srušile na tlo.

I to za 40 randa na dan (isto toliko kuna), ako im ikada isplate. Uz to, krupne kapi kiše prale su male limene, rekao bih kao ostave za alat u prigorskim vinogradima u kojima živi prosječna obitelj od osam članova. Mogao sam samo nagađati što prema bijelcima u tom trenutku osjeća naš dvojac. Bi li nam se nešto dogodilo da sami zalutamo u Kwanobuhle?

– Uvijek postoje ljudi koji su ekstremni, sigurno ima i takvih koji baš nisu sretni kada vas vide. Ne mogu jamčiti da ne biste imali problema. Ali, eto, vidite da smo postali prijatelji – govorio je Elliot, dok je taksist David koji nas je vozio ispričao događaj iz djetinjstva:

– Sjećam se, kao srednjoškolac, nas tridesetak igralo je nogomet, došli su usred utakmice i počeli nas batinati nekim bijelim plastičnim šipkama. Tukli su nas stalno, kad su htjeli, mamu sam često viđao kako noću plače – sjeća se David.

Tužna prošlost

– Tu, 20 kilometara odavde, dogodio se masakr, ubijeno je 20 ljudi. Bio sam dijete, nisam mnogo toga mogao shvatiti, ali bilo je dana kada smo jeli samo jednom na dan, katkad bih s braćom dijelio jednu porciju.

Dani su bili beskrajno dugi, lopta mu je bila sve. Kao dječak bio je talentirano krilo, prijatelju su ga prozvali Klinsmann, po legendarnom njemačkom nogometašu.

– Oprostite nam mom engleskom, mi ovdje govorimo jezikom xhosa i afrikaans, pa će vam možda biti smiješno. Meni je nogomet sve u životu, no ozljeda koljena prekinula mi je karijeru. Radim kao trener, novca je malo, ponekad nešto skupim od roditelja u hrani i odjeći.

Nogomet mu je dao i priliku da bude volonter na SP-u

– Divno je vidjeti izbliza te velike nogometaše, upoznati ljude poput vas, maštati o nekom drugom životu. Ozbiljno razmišljam o tome da napustim JAR, da svojim sinovima negdje drugdje pokušam pronaći sreću – pričao je zaneseno Elliot.

RSA Photo javno165

U Kwanobuhleu, "gradiću" od 800 tisuća stanovnika, sve su ulice zemljane (crvena zemlja, kao u Dalmaciji), mali plac na kojem su osušene lubenice i banane, blatnjava i kvrgava igrališta na kojima smo vidjeli dječicu kako igraju nogomet.

– Ima ovdje nekoliko talentiranih dječaka, ali roditelji su presiromašni, ne mogu se probiti negdje dalje. To je amaterski nogomet. Ali, mi ne znamo ni za što bolje, koliko god nam bilo teško, na kraju zahvaljujemo Bogu što se možemo normalno kretati, pokušati živjeti – zaključit će Elliot, kojega je nogomet, eto, spasio.

Napuštajući Kwanobuhle vidjeli smo najnovije modele volkswagenovih automobila na nepreglednim blatnim poljima. Jeftina tamnoputa radna snaga kao da je stvorena za "oplodnju" njemačkog kapitala. Nakon ovih slika, nemam pravo biti namrgođen, neraspoložen, depresivan..... Elliot je za mene junak Mundijala. On, naime, nije imao sreću kao drugi...