Polovica klubova Prve HNL odlučila se na strance!

Domaći igrači su ostavili dublji trag u domaćoj ligi, isplativiji su dugoročno i samim time jeftiniji, ali stranci i dalje imaju prednost.

Hrvatska nogometna liga se povećala na 16 klubova i sa svih se strana može čuti kako se tako nešto neće moći podnijeti u financijskom smislu i kako bi se moglo dogoditi da neki od klubova ne dočekaju kraj sezone. Pesimizam u najavama, u svakom slučaju. Imali pokrića? Ima. No, s druge strane klubovi naveliko troše, poglavito na strance. Recesija? Očito ne.

Ili je to onaj stari poznati hrvatski mentalitet 'živi od danas do sutra, pa što bude'. Nevjerojatan je podatak da se osam klubova odlučilo na strance (Dinamo, Hajduk, Rijeka, Međimurje, Slaven Belupo, Šibenik, Karlovac i Lokomotiva), iako novca navodno nema.

Hajduk od Dinama mora učiti kako poslovati

Istina, nisu ti stranci toliko skupi, izuzev onih u Dinamu ili Hajduku, ali svejedno su skuplji od  domaćih igrača iz omladinske škole. Modri će se hvaliti činjenicom kako je desetak igrača u prvoj momčadi poniklo upravo u njihovoj školi, ali svejedno su u eri Zdravka Mamića doveli niz loših igrača, a platili su ih ogromnim novcem. Trenutno nema igrača kojeg bi se moglo izdvojiti da je iznad prosjeka Prve HNL. Čudno je stoga zašto dovoditi stranca koji nije bolji od domaćih barem za klasu.

No, u prilog našim najjačim klubovima ide to što od njih drugi naši klubovi traže enorman novac, što je dokaz i Anas Sharbini, za kojeg se tražilo sedam milijuna eura, zatim pet pa se smanjilo na tri, a neće biti čudno niti ako ode za manje od dva. Čak i uz takvu situaciju isplativije je kupiti domaćeg nego stranca. Primjerice, Sammir i Morales su kupljeni za oko 3,5 milijuna eura, ali njihovi kapaciteti su debelo ispod te cifre ili ispod talenta Anasa Sharbinija.

Hajduk čini jednake stvari - doveli su neprovjerene Brazilce Rafaela Paraiba i Thiaga Santosa, kao i Florina Cernata, a na pripremama su u početku jedva disali. Morali su se prilagoditi, odnosno moraju se prilagoditi. Tko zna koliko će to trajati. Primjerice, Sammir se prilagođava još uvijek, što je već dosadna izlika. Domaći se igrači ne trebaju prilagođavati, posebno ako su iz vaše škole. No, omladinska škola je nebitna, čak i kada u njoj imate neizbrušeni dijamant poput Marija Tičinovića. Njega se zakida, ne dobiva dovoljno prilike, ali Brazilci će sigurno igrati jer treba opravdati ulaganje. Ista je priča bila s Munhozom, ista je priča i s Cernatom, koji je tko zna zašto ljubimac navijača, jer čovjek nije odigrao dvije dobre utakmice u bijelom dresu, a 'košta' enormnih 450 tisuća eura godišnje.

Zanimljivo je i to što Dinamo, Hajduk pa i Rijeka traže napadača, govore da im je prijeko potreban, a onda se okreću ponovno inozemstvu. Zagrepčani imaju Slepičku, imaju Mandžukića, Sivonjić može igrati kao napadač, u klubu je i najveći potencijal od doba Davora Šukera, Andrej Kramarić. No, doveden je Grk Papadopoulos. Naravno, ne treba ga osuđivati unaprijed, ali zašto se nije moglo probati s Vručinom ili Zecom? Zašto to ne mogu Hajduk ili Rijeka? Previše se za njih traži, barem tako kažu.

Domaći igrači se pamte po dobrom, stranci ne

Eduardo da Silva Photo Pixsell

No, za Kineze, Kamerunce, Amerikance ili Marokance, kao što je 18-godišnji Yassine Lkhal kojeg je dovela Rijeka, uvijek se nađe novca, a najčešće se taj novac i gubi jer na prste se mogu nabrojati stranci koji su se proslavili u našoj ligi. Eduardo da Silva je prvi na popisu, ali kako je došao kao 15-godišnjak, ne može ga se baš nazivati strancem. Mark Viduka bio je zvijezda, ali nije veći trag u Dinamu ostavio sve dok nije otišao u inozemstvo i pokazao klasu. Goce Sedloski je pak ostavio dubok trag, a bio je i kapetan. Senijad Ibričić, Ibanez i Ermin Zec pojavljuju se kao vrijedni spomena i to je to, više od toga se ne pamti.

Ne treba zato u cijeloj priči zanemariti utjecaj menadžera jer igrači izvana donose profit, plati ih se manje i ubrzo ih se preproda - kako god se okrenulo, nešto će se zaraditi. Zato mladi više nemaju mjesta, osim ako nisu uistinu vrhunske klase, ali klase u Dinamu ili Hajduku, jer u suprotnom će teško do nogometnih vrhova. Naime, što je igrač bolji (skuplji) to su šanse da ga najjači klubovi kupe manje. Zato je teško za povjerovati da se Dinamo odlučio dovesti u više navrata razne Andersone, ali ne i domaće igrače. Ibričić im je sazrijevao pred očima! Hajduk pak promatra u Zadru Terkeša, jedva se odlučio za Tomasova (sjedi na klupi), Župan je otišao u Istru, a Šibenčani Rodić i Zec bi trebali vrijediti manje nego što zaslužuju da ih se udostoje naši najbolji klubovi kupiti.

Ovakva politika dovela je do toga da u reprezentaciji igraju tek Mandžukić, Subašić i Kalinić (neće još dugo biti u Prvoj HNL), ali tek sporedne uloge. S druge strane, u kockastom dresu igra niz igrača koji su ponikli upravo u našoj najjačoj ligi. Ali, to očito nikome ništa ne govori…