Posljednja prilika za Joea, Olića i Stipu, novi uzlet Eduarda

Traži li Bilić čovjeka kojemu može najviše vjerovati, onda je to Nikica Jelavić, centarfor čija gotovo svaka lopta odsjeda u mreži. Curi mu nezaustavljivo, i u klubu i u repki. Jelavić je nedavno spasio Hrvate u Bratislavi, a za Rapid je već utrpao četiri europska gola i dva u prvenstvu, pa ga je kupio Rangers.

Igrača u takvoj formi jednostavno se ne smije ignorirati, iako su Olićeve i Eduardove zasluge u Bilićevoj eri goleme. Slična je situacija bila i u kvalifikacijama za SP 2002., kada se, pokraj živih legendi Šukera i Vlaovića, upravo protiv Letonije proslavio Boško Balaban. U Osijeku tri, u Rigi jedan, za pobjedu.

Može i bez Petrića

Pojava Nikice Jelavića najveći je dobitak za reprezentaciju i posve marginalizira patničku poziciju sjajnoga Petrića. Iako je centarfor svjetskoga kalibra, Mladen u ovom trenutku više nije čovjek bez kojega se ne može, a Bilić u to već dulje vrijeme vjeruje.

Ciklus za EP 2012. posljednja je prilika za veliko natjecanje trojici zaslužnih veterana: Pletikosi, Šimuniću i Oliću. Ne krene li reprezentaciji dobro, kao u prošlim kvalifikacijama, možda se oproste i prije, poput Nike Kovača, koji je na vrijeme shvatio što se sprema pa je rekao zbogom nakon remija s Ukrajincima u Harkivu.

No, više nego spomenutoj trojci, koja se nauživala velikih natjecanja, EP želimo najvećemu tragičaru vatrenih Eduardu da Silvi. Odemo li u Ukrajinu i Poljsku, Dudu će na velikom turniru debitirati tek u 29. godini. Bolje i tako nego nikako, jer ako Bilić mora nečiju sliku nositi u novčaniku, onda je to Duduova.

Samo zahvaljujući Eduardu, Hrvatska se plasirala na EP u Austriju i Švicarsku, jer je Brazilac zabio čak deset kvalifikacijskih golova i, poput nekada Šukera, sam rješavao utakmice. Po dva puta sredio je Izraelce i Estonce, jedan zabio Makedoncima i Englezima kada je bilo kritično, dok se protiv Andore zabavljao. No, bilo je to godine 2006. i 2007., a u međuvremenu Dudu je prošao kalvariju i nitko ne zna je li on, s vijcima u gležnju, danas isti igrač kao tada.

Na žalost, u kvalifikacije krećemo i bez Modrića, što žalimo iz dva razloga: zato što je Luka naš najbolji vezni igrač i zato što bi se Bilić opet na to izvlačio u slučaju neuspjeha. Srećom, igramo protiv 49. reprezentacije svijeta pa je svaka mogućnost kiksa isključena. Ili možda podcjenjujemo izbornika koji se nasukao čak i na kilavim Ukrajincima?

Ćiro nije izdržao

Slaven je uistinu sretnik jer je jedan od rijetkih trenera koji nakon neuspjeha za SP dobiva novu šansu. Ovo je početak njegova trećega mandata, što je u Hrvatskoj uspjelo samo legendarnome Ćiri. No, kako jelo podgrijano dva puta više

nikome nije ukusno, tako se Blažević povukao u jesen 2000. godine, nakon dvaju startnih kvalifikacijskih remija, s Belgijom i Škotskom, pa je Mirko Jozić spasio stvar.

I prije dvije godine Biliću smo poželjeli mirnu i sigurnu plovidbu te se činilo da nas ništa ne može zaustaviti na putu prema svjetskoj slavi, a proveli smo se kao ploveći hrvatski paviljon pred Venecijom.

Ovoga puta želimo samo jedno: zdravoga Eduarda da Silvu i stvari će sigurno hodati. S Bilićem ili bez njega.