Španjolci dostojno obranili ponos eurokošarci

Košarkaški turnir na Olimpijskim igrama privlačio je dosta pažnje, a na kraju su slavili Amerikanci.

Finalni susret olimpijskog košarkaškog turnira zasigurno je bio jedan od najvećih sportskih događaja ovih Olimpijskih igara, ali i mnogih prije. SAD i Španjolska odigrali su utakmicu za pamćenje i sam rezultat (118:107) nije dovoljan da opiše događaje na terenu.

Amerikanci su nakon povijesnih igara u Barceloni 1992. godine u Peking doveli gotovo najbolje igrače koje imaju te ih, uz kvalitetan program, pripremili za zlato. To nije bila hrpa skupih, prepotentnih zvijezda, već ozbiljna momčad koja je imala glavu i rep te posložene pozicije u igri. Mike Krzyzewski ušao je u neke manje kompromise na koje nije navikao u sveučilišnoj košarci te je pojedine igrače držao u igri prema ''obećanoj'' minutaži, ali ipak treba uzeti u obzir da je imao ekipu prepunu osebujnih zvijezda naviklih na poseban tretman unutar ekipa u kojima igraju. Sve to u konačnici rezultiralo je dominantnom, atraktivnom igrom sve do finala, pa i u njemu. Iako možda neće priznati, stručni stožer Amerikanaca pažljivo se pripremao za finale protiv Španjolaca. Bili su svjesni eventualnih slabosti svoje momčadi (napad na zonsku obranu, neuigranost obrane) te su ih htjeli maksimalno ''kamuflirati'' nametanjem svoje brze, agresivne, eksplozivne igre. U konačnici, u tom su i uspjeli.

Španjolci su došli na Olimpijske igre pomalo ''ošamućeni'' izgubljenim finalom, kod kuće, na Europskom prvenstvu prošle godine. Momčad se izvrsno poznaje te je tijekom turnira prikazala iznimnu, dopadljivu košarku koja je rezultirala čistim pobjedama protiv svih, osim protiv SAD-a. Uspjeli su tijekom turnira promovirati i mladu zvijezdu (Ricky Rubio) koji je iskoristio danu priliku te odigrao odličan turnir i pokazao ostalima (pa i hrvatskim klubovima) važnost vjere u vlastite mladiće. Glavna poluga momčadi, prema očekivanju, bio je Pau Gasol (prvi strijelac turnira, u finalu: 21 poen, 6 skokova) te je podnio i najveća opterećenja, ali su mu se redovito priključivala još najmanje dva, tri igrača s briljantnim utakmicama. U finalnoj utakmici to su bili Rudy Fernandez (22 koševa za 18 minuta) koji je time sam sebi na najbolji način poželio dobrodošlicu u NBA i Juan Carlos Navarro (18 poena i 4 asistencije). Španjolci su igrali vrlo ''prirodno'', poštujući trenutne situacije na terenu, nisu robovali šablonama i naučenim akcijama te su obranu prilagođavali protivniku. Maksimalno su zatvorili prilaze košu (koliko je bilo moguće) zonskom obranom i preuzimanjima te ''ostavili'' mogućnost šutiranja trica, što je bio najlogičniji izbor imajući u vidu dotadašnje nastupe Amerikanaca na turniru. Ipak, Amerikanci su bili pokriveni na svim pozicijama i spremni na sve napadačke opcije. U finalu su šuteri imali svoj dan (pogotovo Wade, 27 poena, Bryant 20 poena). Ubacili su 13 trica uz solidnih 46%. Da su Španjolci ozbiljno shvatili svoju šansu u finalu te hrabro ušli u utakmicu, govori podatak od čak 15 napadačkih skokova nasuprot američkih 8.

U konačnici, Španjolci su dostojno obranili ponos europske košarke igrajući brzo, lepršavo i učinkovito. Pokazali su u kojem smjeru moraju ići europske (i ostale) ekipe te košarka općenito.

U borbi za treće mjesto Argentina je slavila (87:75). Litva nije uspjela prebroditi poraz u finalu i u ovoj utakmici nisu bili na dosadašnjem nivou. U potpunosti je zakazalo jedno od njihovog najjačeg ''oružja'', trica (26%, 6/23), dok su Argentinci šutirali isti broj trica (23), ali uz značajno bolji postotak uspješnosti - 48%. (11/23). To je, statistički, gledano donijelo najveću prednost Argentincima koji su zasluženo uzeli broncu. Najbolji igrač Argentine na cijelom turniru bio je Luis Scola koji ni u ovoj utakmici nije zakazao (16 poena). Otežavajuća činjenica (ne i presudna) za ekipu Argentine bila je ozljeda Manua Ginobilija koji je odgledao utakmicu s klupe.

Litva je kao predstavnik europske košarke na ovom turniru igrala dostojno renomea. Također je (kao i Španjolci) pokazala ''košarku budućnosti'' te smjernicu ostalima. Nažalost, nemogućnost oporavka nakon psihološki teškog poraza u polufinalu nju je, poput mnogih jakih ekipa, zaustavio. U konačnici, košarkaška Europa mogla je puno naučiti na ovim Olimpijskim igrama te se možemo nadati da ćemo u budućnosti gledati ljepšu, atraktivniju, bržu, kvalitetniju košarku na europskim parketima.

Olimpijski košarkaški turnir bio je jedan od najpraćenijih događaja Olimpijskih igara u Pekingu, a košarka je potvrdila status globalnog, zanimljivog, atraktivnog sporta.