Srbi slave, a gdje smo mi?

Bilo je vremena kad smo čekali nedjelje jer su naši sportaši dolazili do finala i trofeja. Sad taj osjećaj proživljavaju naši susjedi.

Nedjelja, 12. kolovoz ostat će upamćen kao jedan od najboljih dana u srpskoj sportskoj povijesti. Dovoljno je bilo navečer pogledati sportske dijelove srpskih portala i sve bi Vam bilo jasno. Novak

Đoković osvojio je turnir u Montrealu pobijedivši u finalu Rogera Federera. Da ne mislite da je imao sreće u ždrijebu, u polufinalu je eliminirao drugog igrača svijeta, Španjolca Rafaela Nadala. Ana Ivanović osvojila je Los Angeles, kanuisti su im uzeli tri svjetske medalje, vaterpolisti su osvojili Svjetsku ligu, a kao kruna došli su juniorski košarkaši koji su osvojili naslov prvaka Europe. Od osam selekcija u košarci samo se kadetkinje nisu osladile medaljom.

Teniske muke

Gdje su naši sportaši u cijeloj ovoj priči? Ivan Ljubičić u drastičnom je padu, klizi iz prvih 10 na svim ljestvicama, Ivo Karlović se probija polako, ali daleko je od svjetskog vrha. Maria Ančića je mononukleoza pokopala u najgorem trenutku, propustio je srce sezone gdje je morao braniti dosta toga te je sad pred njim mukotrpni povratak u svjetski vrh. Kvalitetom je tik uz Đokovića, a kako direktor umaškog turnira Slavko Rasberger voli reći da su oni prirodni nasljednici trenutnih vladara Nadala i Federera.

Ženski tenis nikad nam nije bio na lošijoj poziciji. Jelena Kostanić Tošić jedina je u prvih 100, a što

je najgore ne postoji mlada tenisačica koja bi je mogla uskoro naslijediti. Razlozi, to nitko ne zna, ali i srpski tenisači ističu da oni nisu plod sustava već pojedinačnog rada. Dok god je to tako u našem sportu također ovisit ćemo o talentima i njihovim roditeljima. Jer oni su ponekad ključ uspjeha.

Manji sportovi kod nas nisu toliko medijski popularni i zbog toga se sve manji broj ljudi bavi njima. Naravno u tim sportovima ne može se puno zaraditi, neće Vas zbog toga zvati na jet set događanja i puštati vas u diskoklubove jer ste uspješni sportaš. Za njih se čuje jedino kada osvoje nešto, prežive primanja dan dva i padaju daleko u zaborav. Dok netko s takvim motivima ulazi u sport teško će se proslaviti.

U Australiji smo im održali lekciju u vaterpolu, Jug je pokazao da je najjači na ovom području na Final Fouru kada je pobijedio Partizan, ali Srbi ne prihvaćaju poraze tako lako. Put u Peking su potvrdili i tamo će čekati priliku za revanš za Svjetsko prvenstvo.

Propao košarkaški ponos

Posebno bolna točka u ovom poglavlju je košarka. Naši mladi košarkaši i košarkašice sretni su što su

uspjeli ostati u diviziji A, a Srbi su apsolutni pobjednici kod košarkaša. Odigrana su četiri Europska prvenstva i svaki put ista zastava se dizala na najviše mjesto. Kod djevojaka situacija je bila 'puno' lošija. Osvojile su po jedno zlato, srebro i broncu, dok su kadetkinje bile 'samo' četvrte. Da našim izabranicama netko ponudi četvrto mjesto u bilo kojoj kategoriji mislim da bi u našem savezu objeručke to prihvatili. Klupska košarka također je na strani naših susjeda. Finale regionalne lige bilo je srpsko FMP i Partizan, a u polufinalu je bila naša Cibona i Hemofarm. Partizan je u Zagrebu slavio u najvažnijem trenutku nakon dugog niza godina, a u Euroligi dogurali su korak dalje od Cibone. Iako ni dan danas mnogima nije jasno kako je Cibona uspjela sama sebe izbaciti u Rimu. Tri ekipe su imali među 16 najboljih u Uleb cupu, a pogled na njihove rostere otkriva domaće mlade dečke. Vjerojatno je to ono što čini razliku između nas i njih. Koliko je sramotno vidjeti da u jednoj Ciboni, nekoć davno prvaku Europe, ne igra niti jedan domaći dečko, da je dvorana poluprazna jer se publika ne može poistovjetiti s igračima na terenu. Većina njih dođe, uzme novce, odigra jednu sezonu i onda bježi dalje u neki bolji klub ili tamo gdje su plaće redovite. Zadar ima Tornado, ima igrače, ali ne mogu napraviti iskorak više. Zagreb pokušava nešto, ali bez novaca ne može zadržati igrače, dok su splitski 'žuti' zasigurno najcrnja točka klupske košarke. Dino Rađa pokušava, povjerio je momčad Piksiju Subotiću i to bi se moglo pokazati kao dobro formulom. Cibona je opasno visjela protiv njih.

Sve oči košarkaških entuzijasta u rujnu će biti uperene prema Španjolskoj. Europsko prvenstvo u sportu koji nas je doveo na sportsku kartu 1992. godine u Barceloni. Svima i dan danas odzvanja rečenica spusti se Franjo i legendarno vodstvo protiv Dream Teama. Jednog jedinog i neponovljivog. Prije nekoliko dana bila je 15. godišnjica tog fenomenalnog uspjeha. Tada nikome nije palo napamet otkazati reprezentaciji, a danas je to normalna pojava.

Nije sve tako crno

No, da ne bude sve tako crno imamo mi još uvijek svoje 'konje' za utrku. Nogometna

reprezentacija od Francuske 1998. godine nije bila bolja. Slaven Bilić i njegova družina sigurnim koracima gaze prema EURO-u 2008. godine, klupski nogomet bio je dotaknuo dno, ali se polako diže. Werder i Sampdoria sljedeće su prepreke Dinamu i Hajduku. Puni stadioni i malo sreće i to se može preskočiti. Rukometaši su naša dika. Reprezentacija drži konstantu, a RK Zagreb pokušava se vratiti na stare staze slave. Iskreno, nisu ih nikad ni napustili već su malo spustili kriterije. Ove godine kreće pohod na sami vrh.

Jedno je sigurno, u zimskim sportovima nisu nam ni do koljena. Na to smo sigurno ponosni, ali to opet nije rad sustava već pojedinca i to ne može dugo opstati. Dok god se ne počne raditi sustavno s mladima, bit ćemo osuđeni na kratkotrajne bljeskove, isto kao i susjedi Srbi.