VIDEO: Čežnja zvana Euro

U srijedu, 18. travnja, u prijepodnevnim satima Izvršni odbor Uefe će u Cardiffu donijeti odluku o domaćinu Eura 2012. godine.

U završnoj borbi sudjeluju tri kandidature - zajednička kandidatura Hrvatske i Mađarske, zatim Italija, te zajednička kandidatura Poljske i Ukrajine.

Od 14 članova Izvršnog odbora pravo glasa ima njih 12 - predsjednik Uefe Michel Platini (Francuska), Geoffrey Thompson (Engleska), Angel Maria Villar Llona (Španjolska), Gerhard Mayer-Vorfelder (Njemačka), Mathieu Sprengers (Nizozemska), Senes Erzik (Turska), Marios Lefkaritis (Cipar), Vjačeslav Kološkov (Rusija), Gilberto Madail (Portugal), Joseph Mifsud (Malta), Per Ravn Omdal (Norveška) i Mircea Sandu (Rumunjska).

Pravo glasa nemaju Talijan Franco Carraro i Ukrajinac Grigorij Surkis, budući da se njihove zemlje natječu za domaćinstvo Eura 2012. Također, u prvom krugu, glasovanja će se vjerojatno suzdržati predsjednik Uefe Michel Platini.

U većini dosadašnjih novinskih analiza isticano je da će se glavna borba voditi između hrvatsko-mađarske kandidature, te Italije.

Također, kad su u pitanju kalkulacije tko će glasovati za koga najčešće je spominjana podjela na "velike" i "male". U tim kalkulacijama Italija bi trebala dobiti glasove "velikih", odnosno od predstavnika Engleske, Španjolske, Njemačke i Nizozemske. Ako bi linija podjele funkcionirala na tom principu onda bi Hrvatska i Mađarska imale puno razloga za optimizam jer bi se mogle nadati glasovima iz Turske, Cipra, Portugala, Malte, Norveške i Rumunjske, a u drugom krugu glasovanja i od Rusa Kološkova.

Članovi Izvršnog odbora prilikom glasovanja trebali bi u obzir uzeti i ocjenu Komisije za nacionalne reprezentacije, koja bi trebala procijeniti kvalitetu ponuđenih kandidatura. U toj Komisiji, koja ima 12 članova, većinu također imaju predstavnici iz nogometno malih zemalja, kojih je osam. Članovi Komisije za nacionalne reprezentacije su Giancarlo Abete (nedavno izabrani predsjednik Talijanskog nogometnog saveza), Harry Been (Nizozemska), Jacques Lambert (Francuska), Horst Schmidt (Njemačka), Lars-Ake Lagrell (Švedska), Armand Duka (Albanija), Vassilis Gagatsis (Grčka), Allan Hansen (Danska), František Laurinec (Slovačka), Borislav Mihajlov (Bugarska), Ramiz Mirzajev (Azerbajdžan) i Rudi Zavrl (Slovenija).

Hrvati i Mađari optimizam mogu crpiti iz nedavnih izbora za predsjednika Uefe, kada je Michel Platini zastupajući interese "malih" pobijedio Lennarta Johanssona, predstavnika "velikih".

Optimizam budi i činjenica da je Portugal u borbi za EP 2004. pobijedio Španjolsku. Također, Austrija i Švicarska su dobile EP 2008., i pritom su nadjačali Rusiju, te zajedničke kandidature Grčke i Turske, te Škotske i Irske.

Također, treba napomenuti da su Hrvatska i Mađarska ušle u uži izbor pobijedivši favoriziranu Tursku, te Grčku. Naime, početkom studenoga 2005. prilikom glasovanja tko će ući u uži izbor za domaćinstvo EP 2012. Italija je dobila 11 glasova, Hrvatska i Mađarska 9 glasova, Poljska i Ukrajina 7 glasova, Turska 6 glasova, a Grčka 2 glasa.

Optimizam budi i odlično odrađeni posao u pripremi kandidature, što potvrđuju riječi Vlatka Markovića, koji je nedavno izjavio da je "ovo bilo najveće lobiranje koje je Hrvatska kao država napravila u svojoj povijesti".

Iznimno važan faktor prilikom odlučivanja bit će i čvrste garancije hrvatske i mađarske vlade. A baš zahvaljujući tome je Portugal pobijedio Španjolsku u izboru za domaćina EP 2004.

Hrvatska i Mađarska mogu se pohvaliti odličnim prometnim vezama, velikim brojem hotela i kampova, te znatno nižim cijenama u odnosu na Italiju.

Hrvatsku bi Euro koštao 750 milijuna eura

Ako bi Hrvatska i Mađarska dobile EP 2012., Hrvatsku bi to koštalo oko 5,5 milijardi kuna (oko 750 milijuna eura). To bi u potpunosti trebala pokriti potrošnja stranih gostiju koji će za vrijeme EP-a posjetiti našu zemlju, budući da se ona procjenjuje na 5,5 milijardi kuna.

Najviše će nas koštati izgradnja i rekonstrukcija stadiona, oko 367 milijuna eura. Stadion u Maksimiru koštat će 138,3 milijuna eura, poljudski stadion 75,5 milijuna eura, riječki stadion 87,6 milijuna eura, a osječki stadion oko 65,8 milijuna eura.

Također, zahvaljujući EP u Hrvatskoj će se otvoriti između 10 tisuća i 25 tisuća novih radnih mjesta.

Hrvatska bi domaćinstvom EP-a višestruko profitirala, no najviše bi koristi imao hrvatski turizam. Europsko nogometno prvenstvo je drugi najvažniji medijski događaj na svijetu, odmah nakon SP u nogometu. A treba podsjetiti da je SP 2006., koje je održano u Njemačkoj, doseglo gledanost od

devet i pol milijardi gledatelja širom svijeta. Riječ je o kumulativnom iznosu i on se dobije zbrajanjem gledanosti sve 64 utakmice koje su odigrane na SP u Njemačkoj.

Europsko prvenstvo kad je u pitanju gledanost može računati na barem trećinu iznosa gledanosti SP-a, a to bi značilo više od tri milijarde gledatelja.

Također, treba reći da su ljubitelji nogometa u Hrvatskoj proveli ukupno 98 milijuna sati pred tv-ekranima za vrijeme SP u Njemačkoj.

Ako to smanjimo na trećinu i pomnožimo sa stanovništvom Njemačke, koje je skoro 20 puta veće od broja stanovnika u Hrvatskoj, to znači da će Nijemci tijekom EP 2012. provesti 600 milijuna sati pred tv-ekranima gledajući događaje iz Hrvatske i Mađarske.

Nema novaca kojima bi se mogla platiti takva reklama, a kada bi i postojala cijena takve promidžbe, Hrvatska si ju nikada ne bi mogla priuštiti.

Hrvatska i Mađarska u Cardiffu u najjačem sastavu

Uefino zasjedanje u Cardiffu počinje 17. travnja, kada će zemlje kandidati održati polusatne prezentacije za članove Izvršnog odbora.

Sljedećeg dana, 18. travnja, na rasporedu je glasovanje. Od 14 članova Izvršnog odbora pravo glasa ima njih 12. Ako bi svih 12 glasova bilo važeće, to znači da za pobjedu u prvom krugu treba sedam glasova.

Ako u prvom krugu nema pobjednika, otpada kandidatura s najmanjim brojem glasova i ide se u drugi krug glasovanja. Ukoliko u drugom krugu obje kandidature dobiju isti broj glasova, tada odlučuje glas predsjednika Uefe Michela Platinija. Ishod glasovanja trebao bi biti poznat najkasnije do podneva po hrvatskom vremenu.

Na Uefino zasjedanje u Cardiffu Hrvatska i Mađarska stižu u najjačem sastavu, predvođene premijerima Ivom Sanaderom i Ferencom Gyurcsanyjem.

Uz premijera Sanadera, u Cardiff bi trebali doći i potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, ministar obrazovanja i sporta Dragan Primorac, ministar financija Ivan Šuker, te gradonačelnici Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka.

Sportski dio izaslanstva predvode predsjednici hrvatskog i mađarskog nogometnog saveza, Vlatko Marković i Istvan Kisteleki.

U hrvatskoj delegaciji bit će i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, član MOO-a Antun Vrdoljak, izbornik Slaven Bilić i njegovi pomoćnici Robert Prosinečki i Aljoša Asanović, bivši kapetan "vatrenih" Zvonimir Boban i najbolji strijelac SP 1998. Davor Šuker.

Talijani uvjereni u dobivanje Eura

Talijanska glasila obznanjuju kako će se Italija predstaviti s valjanim i ozbiljnim projektom i ostaje favoritom među kandidatima.

Istina, ne spominje se kakav je taj projekt, već se prenosi izjava Luce Pancallija, donedavnog posebnog povjerenika Talijanskog nogometnog saveza i sadašnjeg potpredsjednika Talijanskog olimpijskog odbora (CONI), koji je pripremio talijansku kandidaturu, kako "Italija odlazi na utakmicu za Euro 2012. s ozbiljnim projektom".

"Skromnost se uvijek isplati, kako u životu tako i u sportu, ali u spoznaji da se radilo dobro, za pobjedu", kaže Pancalli i naglašava kako ima povjerenje u Izvršni odbor UEFA-e.

"Mi smo se pripremali za pobjedu, nosimo u konkurenciju ozbiljni projekt", naglasio je Pancalli.

"Italija je i dalje favorit za dobivanje organizacije Eura 2012., ali, istina, sada je nešto manji nego prije određenog vremena", ocjenjuje tisak dodajući kako su na talijansku kandidaturu utjecali događaji nasilja na stadionima početkom 2007. kada je Cataniji ubijen jedan policajac tijekom sukoba s navijačima, kao i skandal dogovaranja ishoda utakmica. Talijansko izaslanstvo će u Cardiff pratiti i ministrica sporta Giovanna Melandri, koja je uvjerena kako na izbor UEFA-e neće utjecati skandali u talijanskog nogometu.

Predsjednik nogometnog saveza (FIGC), koje je izabran prije desetak dana, Giancarlo Abete upozorava kako se u Italiji drži "kako neke stvari moraju doći same po sebi, kako nam jednostavno pripadaju, ali to nije način za štovanje drugih saveza, posebno zbog razdoblja kroz koji prolazimo".

Abete se ipak nada kako će "milijunima Talijana omogućiti istu radost domaćina kao za Mundial", svjetsko nogometno prvenstvo održanu u Italiji 1990.

"Imamo moralne i profesionalne resurse za dobivanje Eura 2012.", ipak zaključuje Abete

Što nam ostaje nakon Eura

Devetsto tisuća eura može se uložiti u stručni kadar, nogometne škole i kampove, vratiti ugled i ostvariti snove klubova i navijača o prezimljavanju u europskim klupskim natjecanjima. Kasnije vjerojatno ne bismo trebali potrošiti toliki novac samo da nekoga uvjerimo da nam može vjerovati.

Hrvatski je nogometni savez u posljednje dvije godine utrošio devet stotina tisuća eura. U što? Samo kako bi pokazao da je Hrvatska spremna uložiti još pet i pol milijardi kuna u zajednički hrvatsko-mađarski projekt EURO 2012.

Zaobiđimo usporedbe s ostalim kandidatima, Italijom te Poljskom i Ukrajinom. Ukrajinu trenutno zaokupljaju unutarnji politički problemi, ali ona ima velike kapacitete, te zajedno s Poljskom čini ogromno tržište. Italiju su potresle afere u nogometnim krugovima, ali Italija ima sve, od hotela do stadiona, i ono što najviše odskače, Italija je nogometna velesila – i na klupskom i na reprezentativnom planu.

Zaobiđimo i priču o navijačima (ili kako ih već vole nazivati) čijim su se sposobnostima pravljenja atmosfere, pa čak i kontroverznom paljenju baklji svi još donedavno divili, a danas se zgražaju. Tu priču ima svaka od ovih pet zemalja. Zbog navijača nećemo izgubiti ili dobiti EURO.

Zamislimo najbolji (prema nekima zapravo najgori) scenarij: pretpostavimo da Hrvatska i Mađarska dobiju domaćinstvo europskog nogometnog prvenstva 2012. godine. Radi se o velikom lobiranju, izvjesni tvrde najvećem u hrvatskoj povijesti. Ali bit će to i velika reklama za našu zemlju. Sve poželjnija turistička destinacija modernizirat će infrastrukturu, izgradit će se hotelski kapaciteti koji nedostaju, a rekonstrukcijom stadiona dobit ćemo četiri velebna zdanja s po pedesetak tisuća mjesta. Otvorit će se tisuće novih radnih mjesta. Ugostit ćemo najbolje europske nacionalne

reprezentacije, mnoštvo stranih medija, razne ugledne goste i druge posjetitelje. Zarada će biti velika već ako uzmemo u obzir samo stotine tisuća noćenja dnevno. Ona vrtoglava "donacija" hrvatskih poreznih obveznika vjerojatno će se vratiti, no koliki će dio kolača oni zapravo dobiti? Teško da će osjetiti veliki materijalni boljitak, a užitak? Može li si prosječna hrvatska obitelj priuštiti ulaznice od petsto i više kuna kako bi uživo pogledala neku od utakmica koje će se odigravati? Vjerojatnije je da će u tom slučaju prevagnuti nove tenisice za malog školarca, a nogometni užitak ostat će ispred malih ekrana uz pivo i grickalice.

Reklama? Svakako. Uživo ili putem medija europsko prvenstvo gledat će stotine milijuna ljudi. No, možemo gledati i dugoročno, i dio mađarske javnosti slično razmišlja. Već samo ona početna svota uložena u domaći nogomet koji godinu za godinom tone sve dublje možda bi osovila na noge klupsku scenu kojoj mnogo toga nedostaje: stručni kadar, nogometne škole i kampovi (čak se i reprezentacija priprema u susjednoj državi!), a da se ne dotičemo toga da ligu ne čine četiri kluba iz četiri grada. Takva bi investicija mogla vratiti ugled i ostvariti snove klubova i navijača o prezimaljvanju u europskim klupskim natjecanjima. Dobra reklama u svakom slučaju. Tu bi kapnuo i pokoji euro. A možda  kasnije ne bismo trebali potrošiti gotovo milijun eura samo da nekoga uvjerimo da nam može vjerovati.

Jer što nakon svega? Kad ludilo prođe i život se otkotrlja u onu poznatu svakodnevicu, hotelima dotad punim velikih zvijezda ostat će samo pet ili četiri zvjezdice, ostat će veliki stadioni praznih tribina na čije će se krajeve hvatati paučina, a onih desetak tisuća kojima se lopta davno uvukla pod kožu i dalje će, kao i dosad, dolaziti, navijati i živcirati se gledajući ono što bi se trebalo nazivati nogometom.

Do nekog novog EURA...

Statistički detalji hrvatsko-mađarske kandidature za domaćinstvo Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine:

GRADOVI DOMAĆINI: Budimpešta, Debrecen, Gyor, Szekesfehervar (Mađarska), Zagreb, Split, Rijeka, Osijek (Hrvatska)

STADIONI:

BUDIMPEŠTA: Stadion Ferenc Puskas, izgrađen 1953. godine. Originalno nazvan Nepstadion koji

sada nosi ime najveće mađarskog nogometaša svih vremena koji je preminuo u studenom prošle godine.

Trenutačni kapacitet stadiona je 28,115 mjesta, te mu je potrebna velika rekonstrukcija kako bi došao na razinu potrebnu za ugošćivanje finala EURA i planiranog kapaciteta od 61,000 mjesta.

DEBRECEN: Stadion DVSC, izgrađen 1993. Trenutačni kapacitet mu je 10,200 mjesta, a planirani 35,000. Također, planirano je postavljanje reflektora koji će isijavati zeleno svjetlo.

GYOR: Stadion Gyori ETO, izgrađen 1972. Stadion je trenutačno u rekonstrukciji nakon koje bi se kapacitet trebao povećati sa sadašnjih 16,000 na 35,000 mjesta.

SZEKESFEHERVAR: Stadion Sostoi, izgrađen 1948. Trenutačni kapacitet 20,000, nakon rekonstrukcije bi trebao biti 45,000 mjesta.

ZAGREB: Stadion Maksimir, izvorno izgrađen 1912. godine. Trenutačno u fazi rekonstrukcije, a kapacitet mu je 40,000 mjesta. Planira se povećanje na 55,000 mjesta.

SPLIT: Stadion Poljud, izgrađen 1979. Trenutačni kapacitet 35,000, planirani 55,000.

RIJEKA: U planu izgradnja novog stadiona na Rujevici kapaciteta 35,000 mjesta.

OSIJEK: U planu izgradnja novog stadiona kapaciteta 35,000 mjesta.

Za rekonstrukciju stadiona u Hrvatskoj planira se ukupno uložiti 367 milijuna eura.

NAJVEĆI NOGOMETNI USPJESI:Mađarska je dva puta bila finalist svjetskih prvenstava - 1938. i 1954. godine. kada su gubili od Italije 2-4 i Njemačke 2-3. Na EP su 1964. bili treći, a 1972. četvrti. Najveći uspjeh hrvatskog nogometa od osamostaljenja je treće mjesto na SP 1998. u Francuskoj.

Statistički detalji poljsko-ukrajinske kandidature za domaćinstvo Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine:

GRADOVI: Gdansk, Poznan, Varšava, Wroclaw i rezervni gradovi Chorzow, Krakow (Poljska); Kijev, Doneck, Dnipropetrovsk, Lviv i rezervni gradovi Harkiv, Odesa (Ukrajina)

STADIONI:

GDANSK: Baltic Arena, trebala bi biti izgrađena do 2010. godine. Planirani kapacitet 44,000 mjesta.

POZNAN: Stadion Municipal, izgrađen 1980 godine. Trenutačno u rekonstrukciji nakon koje bi se kapacitet trebao povećati sa 24,166 na 46,500 mjesta.

VARŠAVA: Nacionalni stadion; trebao bi biti izgrađen do 2009. godine kapaciteta 70,000 mjesta.

WROCLAW: Olimpijski stadion, izgrađen 1936. Trenutačni kapacitet 10,000, nakon rekonstrukcije bi trebao imati 45,000 mjesta.

CHORZOW: Stadion Slaski, izgrađen 1927. Trenutačni kapacitet 47,202 mjesta, nakon rekonstrukcije planirani 60,000.

KRAKOW: Stadion Wisla, izgrađen 1954. Trenutačni kapacitet 14,657 mjesta, nakon rekonstrukcije planirani 33,000.

KIJEV: Olimpijski stadion, izgrađen 1923. Kapacitet 84,000 mjesta, ali nakon rekonstrukcije trebao bi se smanjiti na 75,000. Planirano je da se na njemu odigra finalni dvoboj.

DNIPROPETROVSK: Stadion sa 35,000 mjesta koji bi trebao biti gotov do rujna ove godine.

DONECK: Ultra-moderni stadion Šahtara kapaciteta 50,000 mjesta koji bi trebao biti izgrađen do kraja 2008.

LVIV: Stadion Ukrajina, izgrađen tijekom 1970-ih. Kapacitet 40,000 mjesta, ali planirana je izgradnja novoga stadiona ili rekonstrukcija postojećeg.

ODESA: Stadion Čornomorec, izgrađen 1960-ih. Kapacitet 35,000 mjesta, ali potrebna mu je potpuna rekonstrukcija.

HARKIV: Stadion Metallist, izgrađen tijekom 1960ih. Kapacitet 30,000 mjesta, ali mu je potrebna renovacija.

NAJVEĆI NOGOMETNI USPJESI: Poljska je dva puta osvajala treće mjesto na svjetskim prvenstvima - 1974. i 1982. godine. Ukrajina je nakon osamostaljenja 2006. u Njemačkoj prvi put nastupila na velikom nogometnom natjecanju is stigla do četvrtfinala.

Statistički detalji talijanske kandidature za domaćinstvo Europskog nogometnog prvenstva 2012. godine:

GRADOVI: Bari, Firenca, Milano, Napulj, Palermo, Rim, Torino, Udine.

STADIONI:

BARI: San Nicola, izgađen za SP 1990. godine. Trenutačni kapacitet 58,000 mjesta, ali nakon rekonstrukcije bi trebao biti 38,081.

FIRENCA: Artemio Franchi, izgrađen 1931, renoviran za SP 1990. Kapacitet 47,282, ali nakon renoviranja bi trebao biti 34,349.

MILANO: San Siro. Originalno izgrađen 1926. kada je imao 10,000 mjesta, trenutačni kapacitet 83,679.

NAPULJ: Ukoliko Italija dobije domaćinstvo planira se izgraditi novi stadion kapaciteta 60,300 mjesta. Sadašnji stadion San Paolo kapaciteta 76,824 mjesta bi morao biti potpuno rekonstruiran da bi zadovoljio standarde UEFA-e.

PALERMO: Planira se izgradnja novoga stadiona kapaciteta 31,240 mjesta.

RIM: Olimpico. Originalno izgrađen 1937. godine. Trenutačni kapacitet 80,500 mjesta koji bi se trebao smanjiti na 78,895 nakon preuređenja.

TORINO: Planira se izgraditi novi stadion kapaciteta 40,600 mjesta na istoj lokaciji na kojoj se nalazi sadašnji Delle Alpi koji ima kapacitet 67,229.

UDINE: Friuli. Otvoren 1976. Kapacitet 41,309, nakon renoviranja bi trebao imati 30,932 mjesta.

NAJVEĆI NOGOMETNI USPJESI: Italija je četverostruki i aktualni svjetski prvak. Osvajala je naslove 1934, 1938, 1982. i 2006. godine, te bila finalist 1970. i 1994. Europski prvak iz 1968., a finalist 2000

Pogledajte službeni film talijanske kandidature za Euro 2012. godine: