VIDEO/FOTO: Tragedija za koju nitko nije odgovarao

Hillsborough - dvadeset godina kasnije. Bol je jednaka, žrtve neprežaljene, krivci na slobodi. Samo je jezivi stadion moderniji i sigurniji.

Spomen Sheffield Wednesdaya zauvijek će u navijačima Liverpoola izazivati negativne i tužne emocije jer se na stadionu tog engleskog kluba dogodila najveća tragedija u povijesti engleskog nogometa. Ime stadiona koji je dana 15. travnja 1989. godine progutao 96 života navijača Liverpoola jest Hillsborough.

VIDEO tragičnog događaja: Tragedija za koju nitko nije odgovarao

FOTOGALERIJA tragičnog događaja: Tragedija na Hillsboroughu 15. travnja 1989.

To zdanje tradicionalno je služilo kao domaćin polufinalima FA kupa, a u 80-im godinama prošlog stoljeća bilo je najsigurnije i najmodernije što je nudila Velika Britanija. No, to nije bio toliki kompliment koliko dokaz brojnih propusta na Otoku. Hillsborough je svoje prve žrtve zabilježio osam godina prije najveće tragedije za vrijeme utakmice Tottenhama i Wolverhamptona, također u polufinalu FA kupa.

Tada je ozlijeđeno 36 navijača, a sve zbog sporne željezne ograde koja se nalazila na kraju stajaće tribine zvane 'Leppings Lane', a služila je za isto što i sve druge na engleskim stadionima - da bi razdvajala navijače protivničkih momčadi, koji su od kraja 60-ih pa sve do početka 80-ih često utrčavali na teren i međusobno se tukli.

Kako su navijači u to vrijeme bili prikazivani kao najveće zlo modernog engleskog društva, kako kroz medije, tako i kroz politiku, zvono za alarm se nije oglasilo pa je Hillsborough, kao i ostali nogometni hramovi, ostao isti - na svakom kraju tribina stajala je jeziva željezna ograda.

Policija je bila vrlo ponosna na taj izum, baš kao i odgovorni za sigurnost na stadionima, tako da se nisu previše uzrujavali zbog dolaska ozloglašenih navijača Liverpoola i jednako ozloglašenih navijača Nottingham Foresta, koji su bili spremni jedni drugima dokazati tko je opasniji i tko vlada navijačkom scenom. Organi reda raštrkali su se oko stadiona i diljem grada, sprečavajući veće sukobe tisuća navijača, od kojih je većina stigla iz Liverpoola.

Policija nije uspjela uspostaviti kontrolu

Photo javno100

Iako su mediji i klubovi upozoravali da nema više ulaznica i da navijači ne hrle prema stadionu, oni nisu poslušali. Navijači su bili željni velikih utakmica jer je trajala četvrta od pet godina suspenzije engleskih klubova iz svih europskih natjecanja. Razlog tomu jest tragedija koju su skrivili upravo navijači Liverpoola u Belgiji, kada je prilikom tučnjave i stampeda na stadionu Heysel poginulo 39 ljudi, a ozlijeđeno njih 600.

Upravo to će biti ključno za ono što se događalo poslije velike tragedije četiri godine kasnije u Engleskoj. Dakle, policija je spremno dočekivala navijače, na 'Leppings Laneu' bilo je spremno tek dvije tisuće stajaćih mjesta, a pred stadionom se skupilo i više od deset tisuća ljudi. Svi su htjeli unutra, bez obzira na ulaznice.

Policija je primijetila kako su stvari izmakle kontroli i stiglo je naređenje da se otvore vrata stajaće tribine. To je bio ključan i fatalni potez policije, smatrali su da ako ljudi stoje, može se sva masa nagurati i da sve može proći u redu. Sve iz razloga što su shvatili da ipak nisu bili spremni obaviti posao kako treba.

Kada su se vrata otvorila krenuo je stampedo, mnogi su mislili kako će se popeti preko ograde na druge tribine ili da će se stisnuti te pogledati utakmicu. No, prvih dvije tisuće ljudi pritom je završilo loše jer oni koji su stajali u prvim redovima pod naletom mase od nekoliko tisuća ljudi završili su na ogradi i nisu se mogli pomaknuti.

''Takav vrisak nisam u životu čuo''

- Bila je velika gužva, no tako je često bilo uoči velike utakmice. Policajac na konju unutar ograde bio je vidno zabrinut zbog gužve i mislim da je on tražio da se otvore vrata C. Kad su se otvorila vrata nismo znali kuda da idemo. Pokazao sam policajcu kartu, a on me poslao na sredinu tribine. Krenuli smo kroz tunel koji je vodio prema 'Leppings Laneu', no on je bio pun navijača - prisjeća se Jamie Button, koji je tada imao svega 17 godina.

Nikada nije zaboravio ono što je uslijedilo - kaos, bol i krikovi ljudi oko njega. Nije mogao vjerovati da se nalazi na nogometnoj utakmici jer je sve djelovalo kao logor iz Drugog svjetskog rata o kakvima je slušao od starijih.

- Došao sam do pola puta i tada je masa stala. Počelo je biti tijesno, a dvije minute kasnije više nisam stajao na nogama već me masa nosila prema prepunoj tribini. Tada sam vidio jednog 30-godišnjaka koji je počeo vriskati. Takav vrisak do tada u životu još nisam čuo. Shvatio sam da je jako ozbiljno - navirala su sjećanja.

Gledao je ljude kako umiru oko njega, a samo ga je čudo spasilo. Uspio se nekako izvući i popeti preko ograde, sjetio se da je gazio preko mrtvih tijela. Ali, brzo se pribrao i krenuo u pomoć žrtvama, baš kao i svi ostali prisutni, od policije, sudaca, igrača i protivničkih navijača. Čuli su se samo jauci, a u vrijeme kada je utakmica trebala biti gotova travnjak je bio prazan, a Velikom Britanijom vladala je tišina pomiješana s nevjericom.

The Sun objavio laži i prošao nekažnjeno

Čak i poslije takvog događaja mediji, kontrolirani od političara, nastavili su paljbom po navijačima. Ali, sreća u toj nesreći bio je BBC koji je imao prava na prijenos utakmice i prenio je vjerno cijelu tragediju, tako da The Sun, koji je prednjačio u obmanama, nije uspio svoj cilj.

- Mrtve su pljačkali dok su bespomoćno ležali, a protivnički navijači su po njima i urinirali, barbarski se naslađujući njihovoj nesreći - pisao je Sun tada, zbog čega su građani Engleske palili sve primjerke tog lista, gdje god da se prodavao. Nikada nitko nije odgovarao za takve napise, što je dodatno boljelo obitelji i prijatelje žrtava. Tek je 2004. godine uslijedila isprika u kojoj je sporni tekst nazvan ''najvećom pogreškom u povijesti lista''. Ali, nije pomoglo jer se nisu udostojili ispričati se na naslovnoj stranici i nitko to nije doživio kao nešto iskreno.

Dodatni udarac im je zadalo pravosuđe time što je 1991. presudilo kako je do svega došlo slučajno, te da nitko nije kriv za tragediju. Naravno, u tome nije bilo istine jer navijači nisu mogli sami otvoriti velika željezna vrata kroz koja se ulazilo na tribinu, niti su mogli svojom voljom prići do stadiona, iako je bilo rečeno kako ih ne može ući više od dvije tisuće.

Hrvatska mora reagirati da izbjegne daljnje tragedije

Kada su vidjele da država nema interesa ikoga optužiti, obitelji žrtava su se ujedinile i pokrenule privatne tužbe koje su pomagali mnogi građani Engleske, željni da krivci odgovaraju. Konkretnije, pokrenuta je tužba protiv Davida Duckenfielda koji je naredio otvaranje vrata tribine, kao i protiv njegova prvog zamjenika Bernarda Murraya. No, kako je Duckenfield bio teško bolestan tužba je odbačena, a samim time odbačena je i protiv Murraya.

Tragedija na Hillsboroughu 1989. Photo Pixsell

Zapravo na kraju nitko nije odgovarao za ono što se dogodilo, samo se šutke mijenjalo pravilo za pravilom po pitanju sigurnosti stadiona na Otoku - zabranjena su stajaća mjesta, baš kao i željezne ograde, potom su uvedeni brojni ulazi na stadione, a zatim i stroža kontrola navijača koji se nalaze oko stadiona.

Primjer takve tragedije može poslužiti mnogim zemljama da reagiraju prije nego što se dogodi nešto slično jer tada će biti kasno. Loša infrastruktura već je odnijela život mladog nogometaša Hrvoja Čustića, a podatak kako samo pet hrvatskih stadiona zadovoljava kriterije zabrinjavajući je. No, nitko i dalje ne reagira, od problema se odmahuje glavama, baš kao što se žestoko odmahivalo i u Engleskoj prije Heysela, zatim malo žešće prije Hillsborougha, a tada su shvatili što se dogodilo jer su dozvolili da se situacija oko nogometa otme kontroli u svakom mogućem smislu.