Vranković: Unatoč svemu vođenje reprezentacije sam doživio kao čast

Godina za nama bila je vrlo teška za, po stažu, mladog trenera Josipa Vrankovića (43). Nakon što je proljetos probudio momčad Cibone, dogodio mu se neuspjeh s reprezentacijom na EP-u te prisiljeni odlazak iz Cibone...

Eurobasket je rezultatski ispao loše, no kada sam shvatio da ćemo igrati bez Ukića, bio sam na sve spreman. To je za nas bio hendikep kao da za rukometaše ne igra Balić ili za nogometaše Modrić. Ukića sam postavio za prvu violinu, a na SP-u bio je poluozlijeđen, a na EP-u ga nisam ni imao. A glede Cibone, prošlo ljeto gradili smo momčad dok je klub bio u blokadi Fibe, pa smo često igračima bili tek treći izbor.

S obzirom na to da je iza njega puno stresa, Joke je odlučio dobro se odmoriti.

- Tri najstresnije situacije u mojoj karijeri su kada sam 1997. morao otići iz Splita, a mislio sam da ću ondje završiti karijeru, kada smo 2001. u četvrtfinalu EP-a izgubili od Turske i 2011. kada mi se prije početka priprema Ukić javio i rekao da se ozlijedio.

Neki će reći da se izborničkog posla primio prerano i da je mlad izgorio.

- To su logične analize nakon svega, no reprezentaciju doživljavam kao čast. Kao igrač sam s 33 godine išao na EP u Tursku, nisam postavljao pitanje jesam li spreman, a tako sam reagirao i kao trener.

U izboru košarkaša godine ponudio nam je reprezentativnu petorku: Draper, Popović, Simon, Žorić, Tomić.

- Popović je dobio prednost zbog MVP naslova na Final Fouru Eurokupa, ali i zbog toga što uvijek bezrezervno ide po pobjedu. Daje sve da pobijedi. Sličan je po karakteru i Žorić. Tomić je svake sezone sve kvalitetniji, a Draper bi i u reprezentaciji dao više da je imao Ukića. Simon je igrač koji je neosporno velikom talentu dodao i konstantnost jer je svoje tjelesne predispozicije doveo u red.