Za svjetski naslov trebate 60-godišnjaka

Jedan pokazatelj upućuje na to da bi Portugal trebao biti favorit ovoga SP-a: zato što je u dodatnim kvalifikacijama protiv sebe imao trenera svih trenera, Ćiru Blaževića!

Toga proslavljenoga stručnjaka mnogi smatraju najzaslužnijim za broncu Hrvata na SP-u Francuskoj, a njegov šarm bio je "svjetski prvak".

No, je li trener Hrvata 1998. doista bio prevaga u srazovima s Japancima, Jamajčanima, Nijemcima, Rumunjima, Nizozemcima? Vjerovali smo u to godinu i pol dana, do sraza sa SR Jugoslavijom u Zagrebu, u kojemu Ćiro nije briljirao. Ako taj krah u kvalifikacijama za EP pripišemo nesreći, nameće se novi upit: kako to da trener svih trenera nije bio prevaga najjačoj azijskoj selekciji Iranu u pohodu na SP 2002., pa onda i Bošnjacima u posljednjem ciklusu?

Kao i na većini velikih turnira, trener će i u J. Africi biti prevaga. Veliki trener, mačak, lider, autoritet, "frajer" kojega se igrači boje, a istodobno ga obožavaju. Jedan od takvih bio je Guus Hiddink. Prije pet godina, kad je preuzeo Australiju, suparnika Hrvata na SP-u, pokušali smo dogovoriti intervju s njim u Eindhovenu, posredstvom njegova igrača Jasona Čuline. Australski Hrvat bio mu je mezimac, Guus ga je doveo iz Twentea, bio mu je nezamjenjiv u reprezentaciji. I kad smo Jasona zamolili tu uslugu, ljubazno se ispričao.

– Znate, ja sa šefom ne pričam. Priča on sa mnom kad ima potrebu, a ja mu se, iskreno, ne usudim prići... - riječi su Čuline.

Fabio Capello Photo javno165

Kada trener ima takav odnos s igračima, a usto je iskusan, nogometni znalac, psiholog i motivator, premazan svim mastima, onda dobivamo sljedeće: polufinale SP-a s J. Korejom, osminu finala s Australijom, polufinale EP-a s Rusijom. G. Hiddink uvijek je bio prevaga.

Kad je trener stvarno trener, a ne igračev intimus, glumac i pozer, onda se, primjerice, sa Švicarskom može pobijediti Španjolska kao Hitzfeld, ili s kilavom Grčkom postati europski prvak poput Rehhagela, ili 13-plasiranu momčad s Fifine ljestvice, Italiju, dovesti do svjetskog naslova, poput Lippija. To su treneri koji nemaju Ronalda i Messija, ali donose prevagu i gotovo uvijek pobjeđuju u najvažnijim utakmicama.

Ili Capello, koji je potpuno iste engleske igrače koji su se izblamirali u kvalifikacijma za EP 2008. pretvorio u drobilicu čiju su moć, na žalost, najviše osjetili Hrvati.

Da je Hrvatska imala "Capella" možda bi 1998. godine bila svjetski, a 2008. europski prvak, ili barem finalist. I koliko god Blaževiću pripisivali zasluge za broncu, Biliću za antologijska rušenja Engleza, te pobjedničke pohode treba nazvati njihovim pravim imenima: Šuker i Eduardo. Centarfori kao prevaga, a ne treneri. I iako je Hrvatska bez Dudua bila u četvrtfinalu Eura, ona je bez njega odigrala samo jednu briljantnu utakmicu: s Nijemcima u Klagenfurtu. I zato, po stoti put, Bože, čuvaj nam Dudua, ne daj mu ni da se prehladi! Bez njega nam se i Grci čine kao Brazil.

Tražimo li u ovom trenutku trenera za svjetski naslov, najvjerojatnije se ne krije među stručnjacima mlađima od 60. Naime, posljednjih pet osvajača svjetskih i europskih naslova, Aragones, Lippi, Rehhagel, Scolari i Lemerre, u godini velikoga trijumfa imali su prosjek godina gotovo 61,5. Posljednji svjetski prvak ispod 50 bio je Franz Beckenbauer 1990. u Italiji. Imao je 45.