Amerika više ne vlada svijetom

Rat u Gruziji označio je kraj američkog sna o jednopolarnosti i svjetskoj dominaciji.

Podizanje američke zastave kod Iwo Jime Photo Wikipedia

Američka neokonzervativna administracija svoje je globalne političke ciljeve javno formulirala i deklarirala u dokumentaciji koju je osmislio desno orijentirani think-tank čiji je naziv "Projekt za novo američko stoljeće" (PNAC). Riječ je o formulaciji što nudi "fundamentalni prijedlog" prema kojemu je "američko vodstvo istovremeno dobro za Ameriku i za čitav svijet". Takvo vodstvo pak zahtjeva "vojnu silu, energičnu diplomaciju i predanost moralnom principu" koji PNAC, nažalost, nikada nije definirao pa se u sklopu uspostavljanja "novog svjetskog poretka" Amerikancima omakao niz dobro poznatih skandala, bilo da je riječ o ilegalnoj invaziji na Bliski istok, kršenju desetljećima starih konvencija i rezolucija ili, u konačnici bespotrebnom, protupravnom prisluškivanju domaćih i stranih građana.

Uz ovu suštinsku poruku, dokumentacija što bilježi ideološki karakter PNAC-a, čiji su prominentniji predstavnici Dick Cheney (potpredsjednik SAD-a), Donald Rumsfeld (bivši američki tajnik za obranu), Paul Wolfowitz (koji je služio kao Rumsfeldov zamjenik), Jeb Bush (brat Georgea W. Busha) i Lewis "Scooter" Libby (koji je služio pod Cheneyjem), otkriva i čisto praktične smjernice pomoću kojih bi Sjedinjene Države trebale ostvariti hegemoniju svjetskog karaktera.

Da je riječ o zanimljivim naputcima posvjedočit će niz citata iz deklaracije (vidi dokumente uz tekst) što govore kako se SAD mora pobrinuti da "obeshrabri napredne industrijske nacije od bilo kakvog osporavanja američkog vodstva ili čak od nakane da se preuzmu veće regionalne ili globalne uloge". Autori projekta potom u potpunosti odbacuju ideju Ujedinjenih naroda i "traže američko političko vodstvo umjesto vodstva UN-a", dajući pritom do znanja da SAD nema nikakvu namjeru napustiti svoje (okupacijske) baze u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu ili Iraku. PNAC-ovi dokumenti nude i objašnjenje za aktualni "animozitet" između Sjedinjenih Država i Irana, ističući kako Perzija "američkim interesima predstavlja prijetnju veliku poput Iraka". Napokon, "graditelji američke obrane" promišljaju i o Dalekom istoku pri čemu nimalo ne skrivaju svoju sklonost prema doktrini "preventivnih napada" ili potrebi za nasilnom "promjenom režima". Dakako, PNAC je svoj projekt temeljio na savezništvu, kojeg čini dobar dio zemalja što pripadaju zapadnoj sferi interesa i među kojima se kao najzdušniji parteri imenuju Ujedinjeno Kraljevstvo, Izrael i Australija.    

Neodrživost jednopolarnog svijeta

Prvi svjetski čelnik koji je šokantno jasno i bez imalo diplomatskog uvijanja odgovorio na ideju što počiva iza "Projekta za novo američko stoljeće" aktualni je ruski premijer Vladimir Putin koji je 10. veljače prošle godine u sklopu 43. međunarodne konferencije o sigurnosti odbacio jednopolarni svijet kao neodrživ. Poučen iskustvom, Putin se tom prilikom pitao što točno predstavlja PNAC-ova ideja o "jednostranom svjetskom vodstvu", ističući kako je zapravo riječ o centralizmu, odnosno o "jednom centru autoriteta, jednom centru moći i jednom centru za donošenje odluka".

Photo isurvived.org

- To je svijet u kojem je jedan gospodar, jedan vladar. Na kraju dana to je pogubno ne samo za one unutar sustava, već i za samog vladara, zato što se on uništava iznutra. To sigurno nema nikakve veze s demokracijom – riječi su koje je Putin uputio dobro probranoj sviti političara, vojnih dužnosnika, poduzetnika i stručnjaka iz više od četrdeset nacija da bi potom u potpunosti odbacio ideju o američkoj (ili bilo čijoj hegemoniji).

- Ja smatram da jednopolarni model nije samo neprihvatljiv, već i nemoguć u današnjem svijetu. Kada bi bilo individualnog vodstva u današnjem svijetu – baš u onakvom svijetu kakav je danas – tada vojne, političke i ekonomske zalihe ne bi bile dovoljne za njegovo uzdržavanje. Još važnije, takav model skriva grešku, jer u svojoj samoj biti ne može predstavljati moralni temelj moderne civilizacije.

Gruzija – kraj sna o američkoj hegemoniji

Ukoliko do sada navedeno stavimo u kontekst događaja kojima smo svjedočili posljednjih dana u Gruziji, vidljivo je kako Rusija nema nikakvu namjeru Americi olako prepustiti vodeću ulogu  u "Vrlom novom svijetu". Bespoštedna odlučnost s kojom je Rusija odgovorila na prijetnju u vlastitoj sferi interesa, oštri "nuklearni ukor" s kojom je zaprijetila Poljskoj, ne samo da retorikom podsjećaju na doba Hladnog rata, već bez imalo skrupula ukazuju na povratak equilibriuma (ravnoteže) koji je na krajnje paranoičan način označio drugu polovicu dvadesetog stoljeća i kojeg Rusi prezentiraju kroz "zrakoprazne" bombe i nove (MIRV) inačice Topol projektila za koje su aktualni obrambeni sustavi učinkoviti poput probušenog kondoma.  

Photo wikimedia commons

Konačno, Rusija danas ne predstavlja jedini kontrapunkt američkoj dominaciji. U novom tisućljeću čitav niz zemalja spremno stasa u velesile, tu su Kina i Indija, pa čak i Iran koji, u slučaju da "preživi" aktualnu američku administraciju, uistinu mogu postati vodeća nacija Bliskog istoka. Ono pak što je otužno realna nuspojava moderne američke vanjske politike, je buđenje starih rivalstva, nespretan korak unazad koji je već probudio atavističku utrku u naoružanju.

Rusija je sve donedavno bila partner Zapada na svjetskoj globalno-političkoj pozornici i bilo bi uistinu šteta da se takvo partnerstvo ne nastavi u onakvom duhu kakav slave tekuće Olimpijske igre. Duhu koji umjesto strategije napetosti i tlapnji o jednopolarnosti radije slavi našu divotnu i neprocjenjivu - univerzalnu različitost.