Dvije godine sreće Kosova i tuge Srbije

Nakon brojnih problema pod tuđim vladavinama, stoljetnog pokušavanja da se oslobodi istih, Kosovo slavi drugu obljetnicu neovisnosti.

Kosovo je imalo burnu prošlost. Krenulo je već s turskom vlašću. Od 1455. godine postoji kao 'sandžak' te kao sastavni dio Rumelije. U 'vilajet' je reformirano 1878. godine. Kršćnasko stanovništvo u tom periodu biva islamizirano i iseljavano te u konačnici zamjenjeno s muslimanskim Albancima, Turcima, ali i drugim narodima muslimanske vjere. Nakon 32 godine počinje narodni ustanak protiv turske vlasti koji traje do 1912. godine.

U Balkanskim ratovima koji su uslijedili 1912. do 1913. godine Srbija osvaja Kosovo, a Crna Gora Metohiju (veći, zapadni dio), u čijim sastavima ostaju do 1918., a djelomično i u kasnijim državnim oblicima. Sukladno tome, od 1918. do 1941. godine dio je Kraljevine Jugoslavije, poznate kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, do 1929. godine.

Kosovo 1922. godine, podjelom na oblasti, biva 'raskomadano' na pet oblasti i to, Zetsku oblast sa sjedištem na Cetinju (Peć, Đakovica), Rašku oblast sa sjedištem u ?ačku (Mitrovica, Leposavić), Kosovsku oblast sa sjedištem u Prištini (Prizren, Podujevo, Kuršumlija), Oblast sa sjedištem u Vranju (Gnjilane, Kamenica), a manji dijelovi pripojeni su i Skopskoj oblasti. Kosovska oblast je nestala 1929. godine, kad podjelom na banovine, zemlja biva dijeljena na Zetsku, Moravsku i Vardarsku banovinu.

Kako pod kim, a nikad sami

Novu mračnu stranicu prošlosti, Kosovo doživljava nakon invazije od strane Sila osovine talijansko-albanske snage koje osvajaju Kosovo i većinu pripajaju Albaniji pod Benitovom upravom. Tada su počinjeni zločini u koncentracijskim logorima nad ne-albanskim (srpskim, židovskim, romskim i drugim stanovništvom). Čak 100 tisuća Srba biva protjerano, a 10 tisuća ubijeno. Nakon što 1943, godine Italija pristupi Saveznicima, albanska lokalna uprava pomognuta od strane njemačkih naoružanih snaga vlada Kosovom.

Kosovari i Kosovci započeli su svoju novu, narodnooslobodilačku, borbu u jesen 1942. godine osnivanjem Glavnoga štaba za Kosovo i Metohiju i Partizanskoga odreda "Zejnel Ajdini". Krajem 1943. i početkom 1944. godine održana je u selu Bujanu konferencija Pokrajinskoga komiteta KPJ za Kosovo i Metohiju, koja se sastoji se od Oblasnog komiteta KPJ za Kosovo i Oblasnog komiteta KPJ za Metohiju. Njom se osnovala Oblasni NOO za Kosovo i Dukađi, što je albanski naziv za Metohiju i pogranična područja Albanije.

Autonomna Kosovsko-metohijska oblast (AKMO) postoji kao sastavni dio Federalne države Srbije od 1945. godine unutar Demokratske Federativne Jugoslavije, a od 1946. godine unutar Federativne Narodne Republike Jugoslavije kojoj je sastavni dio Narodna Republika Srbija. Novim ustavom je 1963. godine stvorena Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo kao dio Socijalističke Republike Srbije unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ustav od 1963. godine promijenio je ime 'Regija' u 'Pokrajinu', ali je umanjio autonomni status 'Pokrajine'. Socijalistička autonomna pokrajina (SAP) Kosovo postala je obični kotar Srbije.

Ustavom iz 1974. godine proširena su autonomna prava, a SAP Kosovo je izjednačena s ostalim republikama na saveznoj razini.

Problemi zbog neravnopravnosti

Albanci su 1980. godine prosvjedovali i službeno zatražili ravnopravan status Kosova kao republike unutar SFR Jugoslavije. No, 1989. godine gubi status autonomne pokrajine u SFRJ, te biva degradiran Ustav Pokrajine. Srbija ipak, kao i za Vojvodinu, zadržava člana Predsjedništva SFRJ iz Kosova.

Kao odgovor na ove poteze, skupina albanskih političara donosi ''Ustav Republike Kosova'' u Kačaniku i proglašava neovisnost Kosova. Tad počinju sukobi s jugoslavenskim i srpskim vodstvom, a veliki dio albanskog življa bojkotira popis stanovništva 1991. godine, uostalom, kao i sve izbore održane od tada. Na referendumu iz 1992. godine, koji Srbija ne priznaje, većina se izjašnjava za neovisnost.

Kosovo 1992. godine sa Srbijom postaje dio Savezne Republike Jugoslavije. No, sukobi se zaoštravaju 1996. godine i eskaliraju u otvoreni građanski rat između Kosovske oslobodilačke armije i albanskih paramilitarnih jedinica s jedne strane i srpsko-jugoslavenskih snaga s druge. U ratu koji se odvijao od 1998.godine do 1999.godine izbjeglo je preko pola milijuna Albanaca i skoro 300 tisuća Srba, a u konačnici je bilo 12 tisuća mrtvih i to: devet ili 10 tisuća Albanaca, te jedna do dvije tisuće Srba, Roma, Bošnjaka i drugih.

Nakon što je NATO 1999. godine bombardirao SRJ i preuzeo Kosovo od jugoslavenskih snaga, UN stavlja to područje pod svoj protektorat, donoseći ''rezoluciju 1244''. Dolazi do veliko egzodusa preostalog ne-albanskog, uglavnom srpskog, stanovništva. Situacija kulminira učestalnim međuetničkim sukobima koji svoj 'vrhunac' doživljavaju protusrpskim neredima 17. ožujka 2004. godine, kada su nakon nerazjašnjenog ubojstva albanskoga dječaka skupine naoružanih Albanaca rušile crkve, manastire i državne institucije te uništavale srpska mjesta.

Priznanja od brojnih zemalja, EU podijeljena, a nasilni prosvjedi u Srbiji

U konačnici je 17. veljače 2008. godine u 16 sati kosovska Skupština proglasila neovisnost Kosova te zajamčila zaštitu svim nacionalnim zajednicama na Kosovu. Istog je dana Skupština donijela odluku i o novoj kosovskoj zastavi i grbu. Već idućeg dana, 18. veljače, pristigla su i prva međunarodna priznanja.

Afganistan je prvi priznao Kosovo kao neovisnu državu, a najveće zemlje Europske unije, poput Francuske, Velike Britanije i Njemačke, izjavile su da su donijele odluku o brzom priznanju Kosova. Kosovo su istog dana priznale i Sjedinjene Američke Države. No, EU je ipak ostala podijeljena po pitanju priznanja neovisnosti Kosova, budući da se tom činu osamostaljenja oštro protivila Španjolska, a onda i Rumunjska, Slovačka i Cipar. Poznato je kako su tad u Beogradu, ali i u drugim gradovima u Srbiji, počeli nasilni prosvjedi.

Hrvatska je vlada, pak, priznanje neovisnosti najavila 19. ožujka 2008. godine, i to u dogovoru s vladama Republike Mađarske i Bugarske, usvojivši Zajedničku izjavu. Njom su te tri države najavile priznanje neovisnosti Kosova. Vlada Republike Hrvatske istog je dana na zatvorenom dijelu svoje sjednice donijela odluku o priznanju neovisnosti Republike Kosova.

I, naposljetku, što sad čeka Kosovo?

Norveški matematičar i sociolog Johan Galtung te pregovarač u četrdesetak sukoba diljem svijeta, smatra kako je budućnost Kosova kantonizacija po švicarskom modelu, gdje bi većina bila albanska, dok bi najmanje tri bila srpski kantoni. Kako je naveo nordijski političar Marti Ahtisari, dobitnik Nobelove nagrade za mir, jedan od tih kantona bi bio u okolini Prištine, a dva na sjeveru prema Srbiji. Također, smtra kako bi u srpskim kantonima uprava trebala u potpunosti biti prema srpskom idiomu te da se albanski kantoni otvore prema Albaniji, ukoliko bi se srpski otvorili prema Srbiji.

- Vjerujem da će u sljedećih 50 godina na Balkanu doći do stvaranja konfederacije Srbije, Kosova i Albanije, gdje bi svi mogli postati članovi Europske unije poput zemalja Beneluksa ili možda do osnivanja grupacije poput zajednice nordijskih zemalja, gdje su pojedine članovi bruxellesesove obitelji, a druge ne - kazao je za Politiku.

Vrijeme će pokazati.