Grad Zadar pod opsadom

Jedan je kroničar Zadar opisao kao zapisao `zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad´.

Grad Zadar je zahvaljujući svom silnom usponu u srednjem vijeku postao velika smetnja ambicijama moćnije Venecije na istočnoj obali Jadrana. Stoga nije čudno da je grad izložen čestim nasrtajima Mlečana, posebice u 12. i 13. stoljeću, te je glavni izvor sukoba Mletačke Republike s hrvatsko-ugarskim vladarima.

Razdoblje od 11. stoljeće do 14. stoljeća, iako burno i puno opsada i stradanja, bilo je zlatno doba Zadra. U zaleđu grada formirala se i rasla hrvatska država, s kojom je Zadar postupno uspostavljao ponajprije trgovačke, a potom i političke veze. Hrvati su se sve više prihvaćali i integrirali u gradskom životu. Stanovništvo Zadra je tako već u 12. stoljeću bilo pretežito hrvatsko, o čemu svjedoči posjet pape Aleksandra III. 1177. godine, kojeg su Zadrani dočekali laudama na hrvatskom jeziku.

Kada je papa Inocent III. 1198. godine pozvao vojsku na Četvrti križarski pohod na Svetu zemlju, sakupio je svega trećinu potrebnih sredstava. Mletačka Republika obvezala se tada Križarima osigurati prijevoz brodovima do Egipta i upregla sve svoje snage u izgradnju moćne flote od dvije stotine jedrenjaka. Neuspješni ishod križarskog pohoda izravno je prijetio bankrotom i propašću Republike. Mlečani su stoga vidjeli svoju priliku za opsadu i pljačku bogatog Zadra.

Križari su se suprotstavili napadu na kršćanski grad

Ugovor o prijevozu križarske vojske u početku nije imao posebno političko značenje, jer su Mlečani i ranije preuzimali transportne poslove, čime su sebi priskrbili izuzetnu korist. Križarsku vojsku trebali su pratiti mletački brodovi s mletačkim posadama, dostatni za 4.500 vitezova, isto toliko konja, devet tisuća konjušnika i 20 tisuća pješaka, kao i za potrebnu hranu. Konačna svota koju su križari trebali platiti bila je utvrđena na 85 tisuća srebrnih maraka.

Križarski ratovi

Vodstvo križara preuzeo je Bonifacije II. od Montferrata, a među prvacima nalazio se i Geoffroie de Villehardouin koji je kao historičar opisao čitav pothvat. Križari su se počeli okupljati u Veneciji u proljeće 1202., a polovicom godine već se pokazalo da nedostaje više od jedne trećine ugovorene svote. Mlečanima je ta neprilika dobro došla, jer su križari bili u njihovim rukama. Gotovo slijepi osamdesetogodišnji mletački dužd Enrico Dandolo nije pomislio na poništenje ugovora, već je križarima ponudio lukavi prijedlog da u nemogućnosti plaćanja pomognu Veneciji pri zauzimanju Zadra, kako bi se dug prema Mletačkoj Republici namirio blagom i dobrima zaplijenjenim u gradu.

Križari su se suprotstavili napadu na kršćanski grad, pa se stoga jedan dio vojske vratio svojim kućama, a manji se samostalno zaputio prema Palestini. Međutim, većina križara nije imala drugog izbora, jer je odustajanje od Dandolovog prijedloga značilo i propast križarskog pohoda. Nakon teških pregovora križari su nevoljko prihvatili plan dužda Enrica Dandola, a dužd ih je na koncu pridobio i time što se, iako star i slijep, javno u crkvi sv. Marka prihvatio križa i sam se prijavio za sudjelovanje u križarskom ratu.

Dandolo je spretnom diplomacijom proširio svoj politički plan tako da više nije bilo riječi o samome osvajanju Zadra, a dobro mu je poslužio i Aleksije, sin svrgnutog cara Izaka II. Angela, koji traži pomoć za ponovno osvajanje prijestolja Bizantskog Carstva. Sve to bilo je previše primamljivo i za križare i za Veneciju, čime je križarski pohod poprimio posve drugi smisao i karakter – vjerska ideja o borbi protiv nevjernika postala je predmetom trgovine i spretnim izgovorom za prikrivanjem političkih planova.

Čim je križarska rulja provalila, počela je sa strašnim pokoljem i pljačkom

Time je sve bilo spremno za isplovljavanje jedne od najsjajnijih mornarica što ju je dotadašnji svijet vidio. Početkom listopada 1202. godine flota je isplovila prema obalama Dalmacije, ali se duždu Dandolu nije žurilo, jer je htio primorati križare da u Zadru i prezime. Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar tek dana 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad ''zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad''. Pošto se pred Zadrom skupila čitava flota, razbijen je lanac na ulazu u luku i počela je opsada. Iako su Zadrani izvjesili na zidove i križeve, a poslanstvo hrvatsko-ugarskog kralja Emerika molilo križare da ne diraju grad, ništa nije zaustavilo duždevu želju za osvajanjem Zadra.

Budući da su bili preslabi za otpor tolikoj vojsci, Zadrani su ponudili predaju grada uz uvjet da sačuvaju svoje živote. Kada im dužd na te uvjete nije htio dati odgovor bez savjetovanja s križarskim vođama, s kojima je i pošao na dogovor, neki od vođa križara odgovorili su zadarske poslanike od predaje, pa ih dužd više nije zatekao kada je htio prihvatiti uvjete predaje. K tome se umiješao i poslanik pape Inocenta III. koji je u njegovo ime zabranio napad na kršćanski grad, međutim sve je bilo uzalud. Dužd Dandolo je započeo sa žestokom opsadom koja je trajala dva tjedna, a potom su i križari počeli bušiti gradske zidine. Čim je križarska rulja provalila u kršćanski grad 18. studenog počela je sa strašnim pokoljem i pljačkom.

Većina zadarskih građana pobjegla je u Nin i Biograd gdje su pokušali započeti novi život.