TEKST: Mirjana Filipović
FOTO: Arhiv


19. SRPNJA 2010. 21:49h

H&M i Calvin Klein izrabljuju maloljetnike za izradu odjeće?

Tekst

High Street trgovina zbacila je i recesiju donoseći sve veći profit u Velikoj Britaniji

High Street naziv je ulice u većim gradovima Velike Britanije koja se zapravo smatra poslovnom zonom. Sastoji se od brojnih trgovina, a česta je pojava i u Americi i Kanadi.

Cijene modnih marki koje preplavljuju High Street uglavnom su male, pa postoje i oni koji se pitaju zašto je to tako. Tko zapravo radi tu odjeću, odakle ona dolazi? Takav princip trgovanja preplavio je High Street.

High Street trgovina zbacila je i recesiju donoseći sve veći profit u Velikoj Britaniji. Tvorci High Street trgovanja ponose se sa sobom i tvrde da je njihov najbolji prijatelj težak i naporan rad. Tvrtka Primark privukla je pozornost javnosti od prije dvije godine kada su svojom akcijom 'dva para tenisica kupiš, jedan dobiješ besplatno', bili pod raznim kontrolama, a dokumentarac koji je snimljen vezan za njihovu djelatnost, šokirao je javnost. U dokumentarcu je otkriveno da u pozadini stoji naporan rad djece. Nakon što su otkriveni, tvrtka se ispričala i prisegnula da više neće doći u napast iskorištavati djecu radi svog uspjeha.

-.-Wikipedia-.-Hennes & Mauritz, H&M
Hennes & Mauritz, H&M
Photo Wikipedia  
Međutim, istraživanje Life&Style u Bangladeshu, pokazalo je da se neke stvari ipak ne mogu promijeniti.

Primark - jedna od robnih marki koja je među poznatijima u britanskoj High Street zoni, žrtvovala je osnovna ljudska prava i besramno varala kupce, te konkurenciju, za bolju prodaju svoje robe.

U jednom malom sirotinjskom naselju koje se nalazi u najvećem gradu Dhaki, u središtu Bangladeša, britanska novinarka družila se s radničkom klasom koja su uglavnom djeca. U sirotinjskom naselju u kojem žive i rade šokirala ju je tzv. kupaonica koju dijeli stotinjak žena bez ikakve privatnosti ili barem zastora. Naseljem su trčkarala mršava djeca koja su se zantiželjno igrala, ni manje ni više, nego u blizini otpadnih voda, ili grubo rečeno, kanalizacije, piše Daily Mail.

Želja malene djevojčice je da jednog dana radi na šivaćoj mašini

Dijete koje je svakodnevno obavljalo teške radove nije bio teško pronaći za razgovor. Dolly je prekrasna 14- godišnja djevojčica sa zelenim očima koja u tvornici odjeće radi od svoje 12. godine.

Taman kad su se dogovorile za razgovor, djevojčica je završila sa svojom 12 - satnom smjenom nakon koje je izgledala potuno iscrpljeno, a i inače je odavala dojam neishranjenosti. Nakon prvog pitanja čime se bavi, djevojčica je ponosno odgovorila da ukrašava odjeću sa iglom. Tako mlada prisiljena je uništavati svoj vid i svoje male, tanke prstiće. Šokantna izjava male Dolly da radi sedam dana u tjednu, 12 sati na dan, tj., da slobodnog dana nema, za svaku je osudu. Zbog straha da ne dobije otkaz, nije htjela otkriti za koju tvornicu radi, ali je stidljivo rekla da na mjesec zarađuje oko stotinjak kuna za sav svoj mukotrpan rad.

Još groznija činjenica od tako male plaće je cijena stana koji mala Dolly djeli sa mamom, dvije sestre i sestrinim mužem. Mjesečno ga plaćaju oko 80-ak kuna.

-.-Ivana Parlov-.-
Photo Ivana Parlov  
Upitavši djevojčicu za ambicije, stidljivo je odgovorila da joj je želja jednog dana raditi na šivaćoj mašini. Kad je djevojčica upitana da li je sretna, njezine oči su samo izgubljeno počele lutati po prostoriji u kojoj je novinarka s njom razgovarala. Na Dolly je bilo vidljivo da ona pojam sreće ne poznaje, pa ju je tako uplašenu, novinarka zagrlila. Djevojčica je izgledala kao mala, krhka ptičica koja se svila pod mamino krilo.

Na sljedećim kućnim vratima, novinarka je upoznala Hashi. Hashi im 35 godina i rečeno joj je da je prestara da bi radila u tvornici odjeće gdje smatraju da je dob od 16 godina idealna za taj posao. Djevojka je ispričala kako ima iskustva s tim, a sobzirom na to da je radila sličan posao kao i Dolly još uvijek dobro vidi iako je vid jako naprezala prilikom rada.

Žene koje rade u tvornici odjeće, praktički si ne mogu priuštiti hranu.

Jasmine je Hashina susjeda, inače 26 - godišnjakinja. U tvornici odjeće radila je do dana kad je rodila, nakon čega svoj posao za mašinom, nije ponovno dobila. Ne zna sa sigurnošću ni da li će ponovno dobiti svoje mjesto u tvornici, a od pet tisuća tvornica u Dhaki, samo njih 20 zapošljava majke. Jasmine ima troje djece. Najmlađe ima četiri mjeseca, srednje dvije i pol godine, a najstarije dijete ima devet godina.

Mjesečna Jasminina plaća iznosi oko 180 kuna, uključujući i prekovremene sate. Ima u planu svoje srednje dijete poslati baki i djedu kad za to, prema njezinim riječima bude vrijme. naglasila je da će to biti kada njezino djetešce navrši tri godine. Nakon što dijete ostavi kod bake i djeda, viđat će se dva do tri puta godišnje. Jasmine je samo kratko rekla da je na takve stvari naviknuta i da jednostavno nema smisla i vremena očajavati.

Većinu svog profesionalnog života, autorica ove priče provela je u razgovorima sa vodećim ljudima u modnoj industriji koji su je uvjeravali da oni vode briguu o ljudima koji za njih rade. Najbitnije pitanje od svih koje uvijek postavlja je kako se traperice mogu prodavati za tridesetak kuna. Zar se na taj način oni ljudi koji su se namučili oko toga ne zakidaju i ne omalovažavaju?

-.-Press-.-
Photo Press  
U svom istražvanju, novinraka je posjetila i dobro poznati brend koji se također nalazi na High Streetu, te se iznenadila vidjevši cijene koje su je u trgovini dočekale. Možete odvojiti oko 60-ak kuna za jakne ili 30-ak za bluze. Kako je to uopće moguće? Internet stranice takvih modnih brendova uglavnom su pune slika odjeće koju reklamiraju djevojke sa preplanulim tenom. Gledajući takve reklame, vjerojatno ne razmišljate o tome kako je ta odjeća nastala. Razlog putovanja novinarke u Dhaku bio je uravo želja da se pokuša odgovoriti upravo na to pitanje.

U Bangladeshu je tri tisuće radnika u tvornicama odjeće, a 85 posto njih čine žene

Tako se novinarka taksijem zaputila u Nacionalni ured radnika u tvornicama odjeće, a njega uglavnom čine oni radnici koji više nisu mogli trpjeti užasnu torturu tokom rada.

Prvi razgovor obavljen je sa 25 - godišnjom djevojkom po imenu Sharti Akta. Do prošlog mjeseca radila je u tvornici po imenu Acropoli gdje je zarađivala oko dvjesto kuna mjesečno za 12- satni dnevni rad s jednim danom u tjednu slobodnim. Međutim, sto kuna je plaćala sobicu u kojoj živi.

Acropoli je bila nova tvornica koja je u funkciji bila samo pet mjeseci, ali je i zatvorena čim su u lipnju radnici počeli štrajkati. Radnicima se stalno obećavala plaća, međutim, ništa nisu dobivali. Na pitanje za koji modni brend je radila odgovor je glasio Primark. Shartinu izjavu, novinarka je poslala na adresu Primarka, ali je naravno dobila i predvidljiv odgovor. Stotine brojeva i mailova odvjetnika tvrtke na koje se može javiti i upitati vezano za Shartin slučaj.

Međutim, Primark nije jedina tvrtka koja iskorištava ljudski rad. Novinarka je u svom istraživanju upoznala dvojicu muškaraca koji su radili u tvornici po imenu Hoplun. Započeli su štrajk pod poporom menadžera tvrtke koji je bio popularan. Štrajk su objica prekinuli kada su obaviješteni da se nalaze na crnoj listi zbog kredita koje su uzeli jer su nekako morali prehraniti svoju obitelj. U tom trenutku morali su se suočiti s strahom. Tokom razgovora, kolega fotograf koji je pratio novinraku na putovanju, uslikao je njenog sugovornika. Novinarka mu je pritom pokazala njegovu fotografiju i upitala ga da li mu se sviđa,, na što je on na rubu suza prozborio kako želi da stanovnici na zapadu vide i ovu stranu nastanka odjeće koju nose njihova djeca.

Novinarka ne traži da se tvornice zatvore, nego da se radnici poštuju

-.-Ivana Parlov-.-
Photo Ivana Parlov  
Neke od modnih marki za koje spomenuti sugovornici novinarke rade su, ne biste vjerovali, H&M, Calvin Klein, Florence & Fred za Tesco. Glasnogovonici Tescoa izjavili su da se ovakvi slučajevi istražuju.

I na kraju cijele priče, novinarka je obavila razgovor i sa 40 - godišnjom gospođom koja izgleda dva desetljeća starije. Khodeza Begum, u tvornici odjeće New Age radila je od svoje 16. godine. Zarađivala je oko 150 kuna mjesečno s tim da je živjela u jednoj sobi sa pet drugih osoba.

'Naravno, puzala bih za posao, ali ne mogu puzati sa boli. Nakon 16 godina teškog 12 - satnog rada nemam ništa, a izgledam staro i izmučeno sa svojih 40 godina - tužno je izjavila Khodeza. Opet razočaranje kod odgovora na pitanje za koju modnu marku je radila. Bio je to H&M. Odgovor nadležnh u H&M - u bio je daleko od zadovoljavajućeg: ' Kao većina trgovina na malo, H&M ne posjeduje nikakve tvornice. Plaće ne isplaćujemo sami sebi. Ponuđeno nam je da platimo veće cijene kako bismo kmpenzirali dodatne troškove ako dobavljači u Bangladeshu podignu cijene.

Da li H&M smatra da vlasnici tvornica, te gospodari sirotinjskih naselja koji zapošljavaju malo jače ljude s palicama u rukama odgovaraju osobama koje trebaju boraviti u tvornicama?

Warnaco, matična tvrtka Calvina Kleina, na tvrdnje novinarke o onome što je vidjela odgovorili su da su pažljivi povodom te problematike i da pokušavaju surađivati s tvornicama kako bi bili sigurni da se svi poslovi obavljaju legalno.

Izjava male djevojčice Dolly nakon razgovora s novinarkom: Ovo mi je bio najbolji dan u životu

Autorica ovog teksta ne želi vlasnike tvornica i modnih brendova pozvati da zatvore svoje tvornice ili da se zaposlenima da otkaz, ona samo traži da se prema radnicima odnosi s više poštovanja i da se ljudska snaga ne iskorištava i ne izrabljuje.

-.-shop.hm.com-.-
Photo shop.hm.com  
Traži da se na svakom proizvodu, komadu odjeće, nalazi bar code koji bi označavao tvornicu koja ga je proizvela kako bi se na taj način znalo da je potekao od osobe koja je napravila i najmanju sitnicu na proizvodu. Tako bi do izražaja došli i oni čijom je teškom mukom odjeća i ugledala svjetlo dana. Najmanja mjesečna plaća svih onih modnih brendova koji se prodaju u Velikoj Britaniji, trebala bi za tvorničke radnike biti duplo veća od one koju primaju. Svatko od radnika veću plaću bi imao i najmanjim povećanjem cijena odjeće. Za nekoga od njih to bi značilo sve na svijetu.

Novinarka se na kraju svog izvještaja prisjetila djevojčice Dolly s početka priče i rečenice koja ju je progonila nakon što se rastala s njom.

- Ovo mi je bio najbolji dan u životu - izjavila je mršava, isrpljena djevojčica nakon razgovora s novinarkom.