Iz Libije zbog rata otišlo 200 tisuća radnika

Kad sam prošlog tjedna prelazio granicu Egipta i Libije, na ničijoj zemlji, između one dvije zidane utvrde koje označavaju početak država, vidio sam nekoliko tisuća radnika koji pokušavaju pobjeći iz ratom zahvaćene džamahirije. Jučer sam isti granični prijelaz prešao u suprotnom smjeru. Tamo, ispod deka, prljavi, gladni, sluđeni od čekanja, sjedili su isti ljudi. Većinom podsaharski siromasi.

– U Egipat nas ne puste jer nitko za nas ne jamči. Egipćani se boje da ćemo kod njih i ostati jer nemamo karte za povratak kući. I sada već danima ovdje... pa recimo živimo – ispričala mi je skupina ljudi koja se okupila oko mene, jedinog bijelca, očitog novinara te noći na prijelazu Salloum. Navodno je na granici prema Tunisu još i gore.

Oko 200.000 radnika koji su svoj kruh zarađivali u prijeratnoj Libiji iz nje je otišlo. Procjenjuje se da ih put do slobode još nije našlo njih 400.000. A u Libiji rat bjesni. Iz dana u dan sve više. Gine se na sve strane. Smiješno danas zvuče iste brojke koje su dužnosnici iznosili i prije dva tjedna.

I tada su zvučale smiješno jer kako se itko normalan usudi izgovoriti ‘žrtava je između 1000 i 2000’. Dapače, isto nastavlja ponavljati. Pa kamo smo došli kada tisuću, dvije ili tri tisuće ljudi kojih više nema služe kao istina jer je to netko ozbiljan rekao? Ili nije. Ozbiljan? Broje li se ovdje više mrtvi? Ili ćemo reći onoliko koliko to govore i drugi?

Libijci s obje strane ovog rata posljednjih dana oči su uprli prema svijetu. Znaju oni dobro da su zaglavili. Pobunjenici su krenuli ambiciozno. Osvojili su niz gradova. Pucali su bez veze. U zrak. Slaveći. Onda je, nakon osvajanja Ras Lanufa, krenuo protuudar Gadafijevih snaga. I sinoć su gorjeli Bin Jawad, Zawiya, Misrata... sada je i oslobođeni Ras Lanuf u pitanju. Gadafi daje intervjue kao sumanut, priča, i to opravdano, o tome kako su mu svi zapadni prijatelji okrenuli leđa.

Nije prošlo ni mjesec dana od ustanka dijela mahom istočnih Libijaca protiv njegova režima, a na političkom planu većina svjetskih moćnika već je slomila zube pokušavajući odigrati svoju ulogu u njemu. Izvana gledano, ovdje je riječ o borbi protiv okorjelog režima. Za demokraciju. Iznutra, ovo je samo za dio Libijaca borba protiv omraženog režima. Zapad Libije misli drukčije. Bez obzira na to plaća li ih vlada ili ne, oni u desecima tisuća kliču vođi koji je to već 41 godinu. Naftu nitko ne spominje. Skrivene namjere jamče kaos.

To su posljednji osjetili britanski specijalci, pripadnici SAS-a i tajne službe MI6, navodni diplomati, koji su se potajno iz helikoptera usred noći spustili nadomak Benghazija kako bi ‘ispitali mogućnost hotelskog smještaja te uspostavili kontakte s pobunjeničkim vodstvom’. Tako su barem ovu blamažu objasnili britanski diplomati nakon što su jučer spasili svoje 48 sati prije toga zarobljeno ‘izaslanstvo’. Žao mi je jedino što uoči ovog neobičnog dolaska nitko od njih nije nazvao kolegu Josipa Šarića s HTV-a ili mene osobno jer bismo im obojica bez sumnje pomogli u oba bitna diplomatska pitanja. I tako spriječili strašnu im blamažu. Ako ovo čitaju, eto, Šarić s ekipom spava u hotelu Tibesti, a ja im mogu pomoći oko Al Fadeela. Za brojeve strašnih pobunjenika mogu upitati bilo koga. Naime, svi novinari u Libiji sve ih imaju. Nisu trebali i ne trebaju Britanci ubuduće svoje specijalne snage izlagati ruglu, što uhićenje od polupismenih pobunjenika za njih svakako jest bilo. Neka se slobodno jave.

Popravni ispit u Libiji pružen je Amerikancima nakon blamaže s Mubarakom. Kad ono, u javnost su procurili podaci kako je Obama izravno uplitanje u sukob u džamahiriji pokušao izbjeći tako što je zamolio saudijskog kralja Abdullaha da pobunjenicima u Benghaziju dostavi nešto oružja. Ovaj ga je, ako ne odbio, ono do sada uspio ignorirati. Ma dajte, molim vas. Amerika bi se rado uplela u situaciju u Libiji, ta sjetimo se Iraka, ali kako? Obama očito nema odgovor na to pitanje.

Kao što, uostalom, na bilo koje pitanje odgovor nema ni UN. Glavni tajnik Ban Ki-moon jučer je obećao pomoć od 162 milijuna dolara za zbrinjavanje izbjeglica. Bravo, kasnimo samo tri tjedna. Gadafijevi zrakoplovi bombardiraju, njegovi vojnici ubijaju. Pobunjenici pokušavaju srušiti avione te i oni ubijaju. Pritom i nemilice pljačkaju ‘oslobođena područja’. I to je sve jasno. Rat je. No, može li itko mudar odgovoriti na pitanje što u međuvremenu u vezi sa svime time, ako ne spominjemo interese oko libijske nafte, radi svijet koji se naziva demokratskim? Za sada od velikih igrača nismo vidjeli baš ništa.