FOTO: Arhiva



POVIJESNI PARADOKS

7. SRPNJA 2008. 18:54h

Među nacistima je bilo i Židova

Tekst

Bi li vas iznenadila činjenica da je skoro 150.000 židovskih vojnika služilo nacističku vojsku tijekom Drugog svjetskog rata?

-.--.-
Bi li vas iznenadila činjenica da je skoro 150.000 djelomično židovskih vojnika služilo nacističku vojsku tijekom Drugog svjetskog rata? Teza je to koju u svojoj knjizi Hitler's Jewish Soldiers iznosi Bryan Mark Rigg, a na koju se Brian Cuban kritički osvrće u svojoj recenziji Nazi Jews: AHistorical Paradox, na blogu. Da, vjerovali vi to ili ne, prenosimo vam tuđu recenziju knjige, što će reći, ''čorbine čorbe čorbu''. Jedini način da to opravdamo je da se pozovemo na Slavoja Žižeka, slovenskog filozofa i teoretičara psihoanalize, koji je na jednom od svojih predavanja objasnio kako se jasniji uvid u djelo stječe, odnosno kako se dobra kritika izvodi iz letimičnog, pače, površnog pregleda autorovog rada. Malo nategnuto,  Žižeku može proći, a ostalim smrtnicima… teško.  

Bilo kako bilo, Brian Cuban, recenzent i potomak židovskih imigranata iz Carske Rusije, ostaje zadivljen knjigom i činjenicom da su strogi, kompleksni i bizarni nacistički zakoni bili revidirani te da je na osnovu toga tisuće miješanih Židova (Mischlinge), s jednom polovicom ili četvrtinom židovske krvi, bilo dio režima koji je planirao potpunu egzekuciju židovskog naroda, a bez da su toga bili svjesni, budući da su smatrali da se bore za svoju zemlju. Kako ova tema stvara mučninu, u cijeloj toj stvari sudjelujemo s nekoliko komentara.

Ponajprije, nije jasno koji je praktični spoznajni interes autora i recenzenta knjige Hitler's Jewish Soldiers. 

Željezo se kuje dok je vruće

-.--.-
Već je 1963. godine Hannah Arendt za vrijeme praćenja suđenja Eichmannu u Jeruzalemu prokazala praksu suradnje židovskih vođa (Judenräte - židovski savjeti) s onima koji su se profesionalno bavili istrebljenjem. To što je Arendt napravila iziskuje veliku osobnu hrabrost i ukazuje na pasioniranu odlučnost u traganju za istinom i korigiranju onoga što nije dobro unutar zajednice koja je određuje, odnosno čini bitan dio poistovjećujućeg dijela njezina identiteta. Cijela  stvar je pobudila kontroverze, ne samo zbog analize uloge njezinih sunarodnjaka u ratu, već i zbog teze o ''banalnosti zla'', to jest činovničke poslušnosti normalnih ljudi koji su provodili genocid.

Što ustvari želimo reći? Hannah Arendt je imala potrebni legitimitet (pripadnica je židovskog naroda) za analizu uloge Židova u Drugom svjetskom ratu. To, naravno, ne znači da i drugi na to nemaju pravo, ali je uputnije ''poći od sebe'' i ''počistiti u svom dvorištu''. Tako primjerice, ne bi bilo loše da se hrvatski povjesničari, pravosuđe, a u konačnici i svi građani RH, suoče s ratnim zločinima koji su počinjeni nad nehrvatskim stanovništvom za trajanja i poslije Domovinskog rata. To je ono što može ozdraviti neko društvo, a ne mitovi i legende o savršenosti i svetosti koja se generira iz pripadnosti nekoj vjeri i domovini.   

Nadalje, bitno je kad radimo to što radimo (Hannah Arendt '64) i iz kojeg diskursa (populističkog,

-.-www.wikipedia.org-.-
Photo www.wikipedia.org  
znanstvenog, kvaziznanstvenog, postmodernog itd.), radimo to što radimo. Kad primjerice Slavoj Žižek napiše da je Schindlerova lista lošija prerada Jurskog parka s nacistima kao dinosaurskim čudovištima, on ne relativizira holokaust jer piše filmsku kritiku iz postmodernog diskursa, točnije kao psihoanalitičar, a za koje je Karl Popper dokazivao da i nisu znanstvenici. Ali, kad Bryan Mark Rigg, profesor povijesti na Američkom vojnom i Južnom protestantskom učilištu, časnik američke vojske s prebivalištem u Dallasu, napiše knjigu senzacionalističkog naslova Hitler's Jewish Soldiers, onda se treba zapitati o motivima njegovog rada. Dobro, Hitler je izvrtao i reinterpretirao režimske zakone u cilju služenja njegovim ciljevima, ali svi su svjesni, nadamo se, nakaradnosti tih zakona. Stoga Riggov prikaz povijesnih, religijskih i kulturnih konflikata pojedinih Židova u kreiranju njihovog ''židovskog identiteta'' i služenja nacističkoj vojsci predstavlja znanstveno suvišan i promašen rad. Njegova će knjiga vjerojatno pasti na plodno tlo onih koji su nezadovoljni politikom Izraela na Bliskom istoku, ali i okorjelih antisemita. Onim prvima valja isticati da današnja politika Izraela ne može biti opravdanje za žrtve od prije pedesetak godina, a s onim drugima ne vrijedi raspravljati budući da su moralno i intelektualno zastranili.

Rigg je, kao pripadnik američke vojske, pozvaniji za pisanje o američkoj vojnoj okupaciji, odnosno ''oslobođenju'' Iraka.

No, sve to ide njemu na dušu, dok je Brian Cuban kolateralna žrtva ''etičke iracionalnosti svijeta''.